Kakva je to avantura bila 😎. Kruško kao glavni incijator i organizator, Nidžo, Jure, Lea, Hrvoje i ja.
Najprije s dva auta 500 kilometara do Bologne, gdje smo unajmili kamper, i onda dan i po jahanja po 2.200 kilometara talijanskih, francuskih i španjolskih autocesta do Leiriae u Portugalu, na utakmicu 2. kola skupine B između Hrvatske i Francuske.
Tri nezaboravna dana … a i utakmica je bila odlična.
Start je bio s Bregane, oko 2 ujutro, 16.6.2004. uz neizostavan Red Bull 😎.
Oko 6 smo ušli u Italiju,
Malo odmorili, prizalogajili i produžili put Bologne, do firme koja iznajmljuje kampere.
Potrajalo je jednu uru dok je Kruško riješio papirologiju, ali sve se riješilo, 500 eura kaucije, i hop … dobili smo ključeve ovog ljepotana (jadan, nije zna’ što ga čeka 🤣).
Krenuli smo oko podne, do Leirie je bilo 2.200 km a do utakmice 33 sata, tako da smo računali da smo svakako navrijeme. Nismo doduše računali da će Kruško odmah na prvom zavoju, na ulasku na zaobilaznicu fiiino zaorati malo kamperom po ogradi 🤣🤣🤣 (bio mu je prvi put da vozi kamper, pa se tribalo priviknuti na gabarite).
No, nakon brzinske inspekcije našeg strojara Nidže, zaključili smo da je sve u redu 💪.
i zajašili autoput 💪.
Evo i slike puta, kako danas to vidi Google Maps, ali to se odlično poklapa s onime kako se sjećam da smo išli.
Iz Italije na Azurnu obalu (but, with no time to spare, nismo vidili Monte Carlo 🙄), u Francuskoj nam se desio prvi mali kiks – nismo znali da Francuzi imaju invertirane boje za cestu/autocestu 🤣🤣🤣 – svugdje je zelena za autoput, a plava za lokalne ceste, ali jebi ga, kod njih je (bar tada 🤔) bilo obratno pa nas je kum Jure umjesto na autoput odvezao u … e jebi ga, ne mogu se sjetiti koji je grad bio.
Kiks je bio minimalan jer smo promptno uočili problem, i za deset minuta smo bili opet na autoputu.
Malo ozbiljniji scare je bio kad smo negdje poslije ponoći, možda je bilo i 3 ušli u Španjolsku pa negdje oko Burgosa (e toga se dobro sjećam 🤣 – Burgos … 😅) skužili da smo tanki s gorivom a pumpe nigdi 🤣. Ipak, pumpu smo uspjeli naći prije nego što je auto stao, i nakon toga nas ništa više nije moglo zaustaviti.
Oko deset smo ušli u Portugal i tu je pala prva grupna slika – odmorni i našiljeni na zgazimo Francuze.
Nakon još par sati vožnje, lica nam je ozario ovaj prizor, negdje oko tri popodne … stadion u Leiriai.
S time da imam i još bolju fotku 😎 (kumica ❤️).
Trebalo nam je malo vremena da nađemo mjesto za parkirati kamper:
Bacili smo i selfie s vlasnikom dvorišta (naravno da smo pitali čovika je li u redu da ga tu ostavimo).
I krenuli prema stadionu u šetnju, da vidimo atmosferu, di je stadion i malo se zagrijemo.
Navijačke boje su se podrazumijevale:
Luda atmosfera, koju slike samo djelimično dočaravaju:
A e, što reći 🤣❤️.
Ovo su prave hrvatske navijačice 😎💪❤️, a ne Ivana Dnoll 🤣.
I u cijelom tom rašomonu i gunguli desilo se čudo – NALETILI SMO NA TONIJA ROIĆA! 😮❤️.
On je u Leirii bio u aranžmanu sa svojom ekipom, ali karma nas je pomazila (a nije ni moglo ispasti drugačije ❤️).
S Tonijem smo se vratili u naš base camp na “završnu pripremu”, i tu je nastala prva ikonska fotografija naše avanture.
Dok je gledam, emocije naviru i mogu samo reći:
LIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIVVVAAAAAAAAAAAAJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJJ
Malo smo se još podružili, odradili kvalitetnu pripremu za utakmicu, i onda je došlo vrijeme za krenuti put stadiona.
Utakmice se slabo sjećam, osim ekstaze kad je Rapajić iz penala dao gol i izjednačio na 1 : 1,
i onda Pršo samo par minuta kasnije zabio za vodstvo 2 : 1.
EKSTAZA!
(slika nije iz tog trenutka, ali to je taj feeling).
Nažalost, Trezeguet je samo desetak minuta kasnije izjednačio na 2 : 2, i tako je ostalo do kraja 💪.
Nakon neriješenog 0 : 0 sa Švicarskom u 1. kolu, ovo je bio rezultat koji je kao imperativ za plasman dalje nosio pobjedu protiv Engleske (op.a. izgubili smo 4 : 2 i ispali s EURA 🙄), ali je u tom trenutko sve to nama bilo posve nevažno.
Mi smo bili pobjednici 🤗.
Da smo pobijedili, možda bi dernek nakon utakmice u navijačkom parku bio bolji, ali kako nas je umor počeo svladavati i nije bilo nekog urnebesnog tuluma, nakon jednog ili možda dva pića smo se polako uputili nazad prema kamperu. Šetnja od dobrih 30-40 minuta, i dok smo se tako polako truckali nazad, sjećam se kako sam se pogledavao s Hrvojom … “pa nije to valjda to?”
Ok, jest za nas već bilo jedan poslije ponoći, ali u stvari je bilo tek 11 u Leiriai i obojica smo imali nekakav feeling da to ne može biti sve, pa smo se lijepo odlučili vratiti nazad i vidjeti što ima.
Vratili se jesmo, i popili još jedno piće, ali kao što rekoh, nije tu bilo nekog urnebesnog tuluma pa smo, zadovoljivši naš taj tulumarski gen ❤️, nakon po ure i mi odlučili zaključiti večer i vratiti se u kamper.
High point povratka nazad je bio nogomet na obali Atlantskog oceana.
Kako nam se nije žurilo nazad, odlučili smo naći neko mjesto na obali da popijemo kavu, i našli smo perfektno.
Parkirali naš kamperić ❤️
I izguštali jutarnju kavicu.
Nakon “rekuperacije”, pješčane dine su zazivale nogometnim zovom … i naravno da smo bacili “na male branke” … gledajući Atlantski ocean ❤️.
Iako se ne sjećam rezultata, ni tko je protiv koga igrao, još se sjećam osjećaja pijeska pod nožnim prstima ❤️. I koliko je teško trčati po pijesku 🤣.
Nakon svih tih gušta, sad je tribalo odraditi put nazad od 2.700 km … i bilo je i to zanimljivo.
Recimo, prije vraćanja kampera, tribalo je isprazniti naše WC tankove … i što da vam kažem 🤣🤣🤣 (to su bila drugačija vremena, i danas ne bi tako 🤔🙄😅).
I tada je bilo ekološki svjesnijih, ali … jebi ga 🤣❤️.
Osim toga, put nazad je bio uneventful, osim što se sjećam da sam u Španjolskoj, kad smo stali za ručak u motelu uz cestu pojeo jedan taaaakooo dobar ramsteak da ga još i dan danas pamtim 🤣 (a bija san i zericu gladan).
No, raspoloženje je i dalje bilo ekstra.
Bili smo u sigurnim rukama ❤️❤️❤️.
Oproštajna slika ❤️❤️❤️❤️❤️.
Što reći za završnu riječ?
Ono najvažnije je da je ekipa i dalje tu ❤️, okrnjena preranim odlascima, ali dobro se držimo 💪.
I da mi netko danas kaže: “Eeee, odaberi pet ljudi da kamperom s njima pođeš na put od par iljada kilometara na ovaj tubro gtx injection event” (pri čemu taj event sasvim sigurno više ne bi bila utakmica hrvatske (muške 🤣) nogometne reprezentacije) … ja bih danas odabrao istih pet ljudi ❤️❤️❤️❤️❤️.
Zvone Radikalni 