Eto, gotovo je … Sad smo četiri godine mirni … Doduše, samo djelomično, jer kao što je to barba Milić u završnom osvrtu lijepo rekao, „već dolaze nove utakmice“. Engleska i Rusija. I opet Hiddink. Ako Cico preživi (a sve više liči na VELIKI AKO), već vidim novinske naslove „Opet protiv Hiddinka“, „Cico, hoće li biti bolje ovaj put“. A ukoliko prije te utakmice (nemam pojma koji je redoslijed, možda ćemo s Rusima i prvima, čak mi se i tako nešto čini, i to u Moskvi) nanizamo koju dobru igru, opet će se stvoriti euforija – „Hoćemo osvetu“ će kričati s novinskih naslovnica.
Eh taj nogomet ….
Valjda je to ljudska (dobro, dobro – muška) univerzalna zamjena za ono praiskonsko mlataranje toljagama i iživljavanje nakupljenih hormona na „društveno prihvatljiv“ način (iako Portugalci i Nizozemci nisu bili daleko ni od toljaga :-). Radost i tuga. Očaj i nada. Ukoliko ostavimo po strani ratove, mislim da je prilično sigurno da niti jedna druga ljudska aktivnost ne generira toliku količinu emocija kod tako širokog skupa ljudi.
Emocije …
Nisu ih lišeni niti igrači, kao što nam je vjerno posvjedočio Veliki Zizzou. O njemu je fenomenalno pisao Boris Dežulović u svojim kolumnama u Jutarnjem listu (evo i linka: http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2006,7,8,zidane_bajka,34741.jl). Španjolska, Brazil i Portugal. Vrhunske nogometne predstave … Bajka in the making … Novinari svršavaju – evo priče …
Kad sam zvao ćaću nakon utakmice s Brazilom da podijelim tugu zbog teškog poraza i kad sam mu reko’ da me više u stvari utakmice i ne zanimaju (a odoše i Brazil, i Hrvatska a i Engleska, meni druga draga nogometna nacija), on mi reče. „ A što ne bi uživao gledajući Zidana“.
Doista, što ne bi ? Nogomet može biti užitak i bez navijačkog žara.
I tako sam jedva dočekao finale, s obnovljenim sjećanjima na finale Evropskog prvenstva 2000. kad sam valjda prvi put u životu navijao za Talijane (jest, nisu mi ni oni dragi, al to je bilo po onoj „od dva zla manje“ ).
A sad, gotovo pa svejedno. Nadao sam se dobrom nogometu i iščekivao završetak bajke. Bajke koja je počela „klasično“ (Zidaneov majstorski izveden jedanaesterac), pa je dobila zaplet (izjednačenje), i onda ušla u (dugotrajni) rasplet.
A konačni rasplet je uslijedio na početku drugog produžetka. Lopta je na francuskoj polovici, sve je regularno, diskusija se već pomiče na penale (kad si izdržao gotovo dva i po sata nogometa, onda nekako kao „nagradu“ očekuješ uzbuđenje izvođenja jedanaesteraca) i onda se nešto zbiva. Netko leži na talijanskoj polovici. Božo ne zna što se zbiva. Kamera kratko pokazuje Zidana kako gleda uokolo. Nikome ništa jasno. Sekunde prolaze. I onda počinje usporena snimka. I totalna nevjerica … Muk …
Što je Materazzi rekao Zidanu, vjerujem da ćemo uskoro saznati (i ne mogu dočekati da doznam). Ali onako …
I na kraju ispada da je Dežulović doista bio u pravu. Zidane nakon odigranih utakmica protiv Španjolske, Brazila i Portugala doista nije mogao postati veći nego što je to već bio.
Ali je, nažalost, postao manji …

originalni link: https://blog.dnevnik.hr/zvoneradikal/2006/07/1621319168/bajka-je-zavrsila.html

• Sport