Koja je ovo avantura bila. Lučo – vođa ekspedicije, vrend Kruško, kum Nidžo i ja … i noćno penjanje na Velebit ❤.

Okupljanje je bilo kod mene doma u Sukošanu u petak popodne s planom da najkasnije u osam navečer zaprašimo put Velebita, sat i po vožnje do početne točke uspona, dvi i po ure uspona i u ponoć smo gori, kod Tatekove kolibe na Stapu.

No, planovi su se izjalovili odmah u startu. Mi smo malo kasnili s pripremom, a onda je još naletija i Singer, koji nam je u dobrom raspoloženju ispričao “priču o sikirici” … koje se ne sjećam ni u generalnim okvirima, osim da je Singer s tom sikiricom nekog ganja, a bila je i neka fora s drškom (Fejs me podsjetio: “drško od motike balansirano ka nunčaka od Bruce Leeja”) …. toliko o mom sjećanju … no mi smo doslovno petnaest minuta umirali od smijeha, i to je odma bija dobar start.

Koji je, kako to često biva, upropašten lošom pripremom i toootalnim nesnalaženjem u lociranju početne točke našeg uspona. Barem uru vrimena smo se mi vrtili doli podno Velebita u Nidžinoj laguni, sićan se da smo završili na nekon sablasnom (tako se nama činilo u 11 navečer) mjestu s kućom, štalom, nekim ogradama, a niiigdi nikoga.

“Nije to to, okrići nazad”. Povuci-potegni, na kraju smo ipak uspješno pogodili pravi odvojak i uspješno došli do predviđenog početnog mjesta naše ekspedicije … taman u jedanest uri navečer 🤣.

Priprema je protekla u dobrom raspoloženju i negdje oko 23:15 smo krenuli u uspon.

Nakon uru vremena penjanja, malo smo se umorili 😎.

Ali, raspoloženje je i dalje bilo na vrhuncu 👌👌👌.

Nakon još dosta teškog penjanja, jer sjećam se da sam se onako pošteno umorio, i još dvije pauze (fotografije kojih ćemo preskočiti 😂, ali kažu da je prva od te dvije pauze bila u 2:06, a druga u 3:03 ujutro), konačno smo se oko tri i po dokopali Stapa!

Kako znam da je bilo tri i po? Pa zato jer je ovo fotka od 3:42, prva fotka nastala nakon zadnje pauze 🤣🤣🤣.

A zašto vrend Kruško spava na travi kad je na stapu Tatekova koliba, koju smo i imali kao naš cilj? A zato što je netko već bija unutra 😮, pa onda nismo tili ka barbari uletati u četiri ujutro i strašiti ljude. Tako da smo se mi ostali ipak kratko pozabavili sklapanjem šatora:

I polijegali ka janjad.

Ujutro smo se probudili kako se kaže “u dobrom špiritu”:

A i upoznali smo naše prethodnike – par u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima … no kad je Kruško krenija malo razvezati priču i postavljati pitanja, kako samo on to zna, ispostavilo se da khm, khm, oni uopće nisu par, da je on pak oženjen, da je … i onda je Kruško ipak zaustavio ispitivanje, a mi smo se posvetili našem glavnom cilju za taj dan.

Osvajanju Debelog kuka.

Osvojili ga jesmo, ali avaj i kukulele, ne svi 😥. Vrend je negdi nakon dvi trećine, pred završni uspon odusta’, reka’ “neću ja više”, i odlučio da će on nas sačekati dok se mi vratimo. To je stvorilo određeni rusvaj, o kojem će još biti riječi 😂, ali nas trojica smo rekli ok i nastavili gori, onako, dosta uzbrdo!

Ako je vjerovati aplikaciji koju sam tada kratko koristio za te namjene, to je ovako izgledalo:

Napravio sam i dosta lipih slika prirodne ljepote tijekom uspona:

A bilo je i momenta za zabilježiti tijekom samog uspona:

I onda konačno, u 12:41, 19. svibnja 2015. … na Debelom kuku:

Par slika pogleda s Debelog kuka:

Putem prema dolje sam uslikao i par zanimljivih, kako bih to rekao kamenih artefakata, a što je bila neka crkvica. U svakom slučaju povezano s nekim vjerovanjem.

A na putu doli, naravno iznenađenje – KRUŠKO NAS NE ČEKA na mjestu di smo ga ostavili.

On će, nadam se, u diskusiji na Fejsu pobliže opisati tu situaciju iz svog kuta, ali Kruško nije napravio kako smo se dogovorili, i pošao je sam dolje, prema Tatekovoj kolibi. Što, kako da kažem, ne znam da li ste ikad bili u planini, ali nije taj put kojim smo mi išli baš tako savršeno kristalno jasan da je trivijalno njime ići, ili vratiti se.

Je, lako je s Lučom, koji je tuda prošao N puta, a ako i nije nikad, u to vrime je planinarija ka’ lud i snalazio se u planini ka rođeni Himalajac ❤. Ono, da mi Lučo kaže “idemo na Mount Everest”, ja bi reka – iđemo, bez ikakve brige.

Kako Kruška nije bilo di smo ga ostavili, nije bilo druge nego brzo nazad, i nadati se da je sve bilo kako triba, a kad se pogleda naše kretanje u osvajanju Debelog kuka, prilično sam siguran da ovaj detour ima veze s Kruškom 🤣.

Završni čin se zbio kad smo se mi, već prilično nervozni jer na putu nazad od Kruška ni traga ni glasa, približili Tatekovoj kolibi i kad sam ja krenuo zazivati Kruška glasno koliko sam mogao (a ko me zna, zna da je to prilično glasno 😂) … ali, od Kruška ni a ni be.

A onda se javija ❤.

Na što sam mu ja, normalno, rekao da ću ga ubiti kad se spustimo do kraja doli 🤣🤣🤣.

No, sve je dobro što se dobro svrši, i kad smo se skupili, svi zajedno smo najprije lipo malo odmorili.

A onda … zna se, naložili vatricu 😎.

Malo mi je čudno da nemam slike kako smo potamanili sve to što smo spekli … ali, valjda smo bili previše gladni.

Savršeni dan je završio partijom karata, ali koja kako mi se čini ipak nije privedena kraju … Kruško ja pa’, i to je bilo to.

I tako je završio naš prvi dan. Prvi, i jedini zajednički, jer Krušku i Nidži je izranijeg ujutro bilo nazad, dok smo Lučo i ja planirali rutu Veliko Rujno, Struge i onda Vaganski vrh.

Nije sve baš tako ispalo 🤣🤣🤣 i u idućem nastavku čitajte kako su se Kruško i Nidžo izgubili, i kako smo ja i Lučo skoro umrli od žeđi na našem maršu preko Velikog Rujna i Buljma do Struga.

Originalni Facebook link na album/izvještaj: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=zvonimir.vanjak&set=a.10206779062138940

• Osobno