Da mi ga je netko spomenuo 90-tih, dok je bio glasan pobornik Miloševićevog SPS-a (a čini mi se i zastupnik u njihovoj Skupštini), i dok se javno prepucavao s Borisom Dvornikom pismima koja su se čitala u Dneniku, moja prva misao bi bila “ma četničko govno, vidi ga kako sere”!
No, to su bila takva vremena. Siguran sam da ni Boris Dvornik, gledajući u retreospektivi pred kraj života, nije bio baš presretan sa svojom “političkom epizodom” tih istih 90-tih kad je bio frontman HDZ-a i “držao leđa” Franji Tuđmanu. Jednostavno, izvukla su vremena ono najgore u ljudima.
Kao glumac, Bata Živojinović je bio, modernim rječnikom rečeno, car i legenda. Današnje generacije to naravno ne mogu ni približno pojmiti, pa vjerojatno nema ni smisla pokušati objasniti. Svakome pak s 40+ godina dovoljno je reći “Valter brani Sarajevo”, a ukoliko nisu baš previše anti-partizanski nastrojeni i “Bitku na Neretvi” i … uspomene na filmove koje smo kao mali (ili malo veći) gledali, najčešće nedjeljom popodne 
, same naviru.
Puno mi je žao što se Bata i Boris nisu pred kraj zajedno našli i pošteno ljudski izmirili, ali iz njihove komunikacije je bilo jasno da su jedan drugom oprostili sve teške riječi i otišli s ovog svijeta kao dvojica istinskih superzvijezda filmske umjetnosti ovih prostora.
Zvone Radikalni 