Za svakoga tko svoju djecu voli apsolutno i potpuno, dušom i tijelom, taj strah je … baš – baš. Ali, ja se odbijam tako bojati jer znam da su svi oni poljupci i zagrljaji, sve one odigrane partije una, čovječe ne ljuti se, nogometa i picigina, sve one rasprave u kojima se tata pojavio kao završni arbitar, bez ostatka i apsolutno uzimajući “pošteno i pravedno” kao princip razrješenja svih sporova … sve to je utisnulo svoj trag, neizbrisivi trag i to je u svari i najviše što roditelj može napraviti za svoje dijete.
A dijete će poći svojim putem … taj put će neki naći brzo, a neki će ga tražiti cijeli život. Put uvijek uključuje “stari/stara, ti pojma nemaš o ničemu” (i dobro je da je tako jer smo zato i izašli iz pećine) … a najbolje čemu se možeš nadati je da na kraju puta, kad su djeca postala odrasli ljudi čuješ “znaš stari/stara, ono što si mi propovijedao dok sam bio mlađi … znaš, ipak si bio/bila u pravu”.
Put je njihov … ali, ono što sam svojoj djeci dao, to mi nitko nikad ne može uzeti ❤️❤️❤️.
Lu & Flopsy ❤️❤️
Zvone Radikalni 