Mic po mic, i odradio sam pola … s današnjim danom dvadeset godina radnog staža.
A taj 15.1.1998. ko da je bio jučer. Sjećam se šoka kad sam nekoliko dana nakon diplome krajem prosinca 97-e krenuo na bankomat isprintati neke potvrde, a ono me dočekala poruka, napisana velikim crvenim slovima: “Javite se na Zavod za primjenjenu matematiku – Grupa računarstvo”!??? Teška koraka sam se uputio polako gore na treći kat D zgrade, razmišljajući što bi to moglo biti.
Diplomirao sam na ZEMRISu, kod prof. Budina, zadnji put sam s računarcima sa ZPM-a imao doticaja na trećoj godini kad sam polagao Tehnike programiranja i bio sam maksimalno zbunjen. Uz sve to, par dana nakon što sam diplomirao pao je i legendarni tulum na Cvjetnom kad smo se nagolo obrijali ja, brat i dva rođaka, tako da sam FER-om hodao ko skinhead.
Sramežljivo sam pokucao na vrata di me uputila tajnica, a unutra … Damir Kalpić, Vedran Mornar, Dubravka i Ljilja. Predstavim se ko sam i čekam presudu … i ne vjerujem svojim ušima dok slušam Ljilju kako govori: “Damire, o njemu sam ti pričala, što mi je bio odličan na Programiranju na prvoj godini, za poziciju znanstvenog novaka”. A mene obasjala rajska svjetlost 🤗🤗🤗🤗🤗🤗.
Mjesec dana prije diplome sam bio kod prof. Budina pitati za mogućnosti ostanka rada na FER-u, ali avaj i kukulele, on je taman dobio Jakobovića i Jelenkovića za novake i popunio sva mjesta i tu sam bio nula bodova … a meni se baš išlo na postdiplomski. Osjećaj sreće kad me je Damir upitao da li bi bio zainteresiran doći raditi kod njih kao znanstveni novak se ne može opisati. “Može, kako ne. Jel odma ili sada? Di triba potpisati? Ako treba, dajem i bubreg”.
Ko bi reći da će me moje, moram se pohvaliti, doista odlično savladavanje Fortrana na prvoj godini na predmetu Programiranje tako daleko odvesti. Još se kristalno jasno sjećam se kad me u jednom trenutku Ljilja, koja je kao asistentica držala auditorne našoj grupi, prozvala na ploču da kolegama pojasnim famozni “prijenos dvodimenzionalnog polja u subrutinu” tijekom rješavanja nekog zadatka. “Evo, sad će to vama Vanjak objasniti”.
I tako je počela dvadesetogodišnja odiseja.
Nesumnjivo uspješna … ali sa sasvim finom dozom frustracija, uzrokovanih ponajviše naivnim idealizmom tog mladca od prije dvadeset godina. Jer, “Marljivo uči, i budi odličan u onome što radiš” NIJE cijela priča, a pogotovo ne u Hrvatskoj, na hrvatskom fakultetu ili u hrvatskoj firmi. No, iako je bilo stvari koje bih s današnjom pameću pokušao objasniti tom svojeglavom mladcu da ih odigra drukčije, gledajući unazad, malo toga bih mijenjao. Sve je išlo svojim tokom, suštinske odluke i promjene su se nametnule same od sebe, u pravo vrijeme, a ono što je meni osobno najvažnije je što sam u ovih 20 godina sačuvao svoju kičmu i profesionalni integritet 100% i bez ostatka! Nije to bilo lako, i skup je to sport, pogotovo u ovoj našoj vukojebini od države, ali da citiram legendu … I did it my way. A isti kurs je zacrtan i za sljedećih dvadeset.
https://web.facebook.com/zvonimir.vanjak/posts/10215252567411276
Zvone Radikalni 