Hana Samaržija je to jako lipo napisala:

“Bez obzira na to pratite li trenutačnu krizu na Filozofskom fakultetu, u kojoj studenti i profesori s maskama na licima u turskom sjedu čekaju ispred ulaza u zgrada kako bi spriječili dolazak nametnutog im dekana, mislim da je ovo sjajan povod za jednu kratku priču, žanra akademske farse, koja će nam pomoći pojmiti kontekst ove kaljuže.

Za početak, možemo se prisjetiti činjenice da su fakulteti hijerarhijske institucije: mladi zaposlenici svoju karijeru započinju kao asistenti, potom postaju docenti, pa izvanredni profesori, onda redoviti profesori, dok konačno, dosegnuvši vrhunac i statusa i plaće, ne steknu titulu redovitoga profesora u trajnom zvanju. Svaka od ovih razina — kako fakulteti ne bi samo deklarativno bili prostor meritokracije, nego i u zbilji — pretpostavlja nužne uvjete koje zaposlenik mora zadovoljiti, poput određenog broja objektivno recenziranih knjiga i članaka u uglednim časopisima, određenog broja diplomskih ili doktorskih radova na kojima je radio sa svojim studentima, i određenog broja sudjelovanja na međunarodnim konferencijama.

Ovo nas dovodi do prorektora Ante Čovića, sveučilišnog moćnika kojeg je dekanica Filozofskog fakulteta, Vesna Vlahović-Štetić, navodno zlostavljala, kao da slabiji može zlostavljati jačega, pa je zbog toga i suspendirana.

Kad je Ante Čović, naime, 2005. godine izabran u zvanje redovitoga profesora na Odsjeku za filozofiju, dekanica Vlahović-Štetić osnovala je tijelo koje je trebalo ustanoviti zadovoljava li Čović — poznat po svojim klijentelističkim mrežama kojima parirati može samo zagrebački gradonačelnik Bandić, svojem napuštanju marksizma kad je marksizam prestao biti podoban, i svojoj izmišljenoj znanstvenoj grani integrativne pluriperspektivne bioetike — uvjete za izdašno plaćenu i statusno poželjnu redovitu profesoru. Prva sporna točka bila je to što je Čović gotovo sve svoje znanstvene radove, kojih ni nema osobito puno, objavio u časopisu gdje je on sam izvršni urednik, Filozofskim istraživanjima, što zaziva opravdanu sumnju da on u svojem vlastitom časopisu može objaviti bilo što i bilo kada, bez obzira na kvalitetu rada i bez ikakve objektivne recenzije. Drugi razlog sumnje bio je to što se Čovićeve knjige sastoje od drugdje objavljenih članaka koji se u utvrđivanju njegovog akademskog statusa već broje kao članci, što se u svijetu fakultetske politike — proklete li birokratičnosti — broji kao autoplagijat.

Čović se, jasno, nakon dekaničine inicijative obratio zloglasnom odvjetničkom društvu Mihoćević i Bajs te dekanicu tužio za duševnu bol i zlostavljanje na radnom mjestu, a tužbu je očekivano i dobio, jer svi, pa i svi suci, znaju da Čović i Boras kontroliraju sva zbivanja na Sveučilištu u Zagrebu, a svi imaju djecu i rođake koji studiraju ili rade na fakultetima, premda je sud odgovornost s dekanice prebacio na Filozofski fakultet. Kad je Čović postao Borasov prorektor za organizaciju, profesore s Filozofskog koji su sumnjali u njegovu akademsku čestitost kaznio je uklanjanjem regularnih potvrda njihovih napredovanja s dnevnog reda Senata, tako da desetci profesora i profesorica s desecima znanstvenih radova u najuglednijim hrvatskim časopisima i pomno istraženim knjigama prekrasnih prijeloma danas gnjile u statusu docenta.

Boras je, pak, Filozofski fakultet odlučio kazniti odbijanjem njegovog demokratski izabranoga prijedloga za dekana, Nevena Jovanovića, čija je kandidatura na Fakultetskom vijeću prihvaćena s vrtoglavih 89% glasova. U obrazloženju odbijanja, zgrčenom monologu administrativnog stila koji se proteže na jedanaest stranica, Boras je Jovanoviću posvetio samo dvije, pišući besmislice o tome da je “fakultet posvećen studentima” protuzakonit, dok je ostatak tog spisa na samoj margini pismenosti otpao na opanjkavanje rada trenutačne dekanice.

No, kad mu ni to nije bilo dovoljno, ipak je odlučio smijeniti dekanicu i na njezino mjesto privremeno postaviti veterinara koji se proslavio znanstvenim radovima o izradi juneće paštete, svojeg prorektora Miljenka Šimpragu, time jasno poručivši da su društvene i humanističke znanosti, onako kako se rade na Filozofskom, toliko tupave da njima upravljati može i stručnjak za paštete.

Međutim, ovo nije kraj. Borasovu odluku o oktroiranju veterinara na Filozofski fakultet sljedećeg utorka mora potvrditi sveučilišni Senat, ono isto tijelo koje Borasu oko vrata opetovano vješa rektorski lanac usprkos njegovim gadarijama, a ovaj se tekst stoga može čitati kao otvoreni poziv senatorima da, barem jednom, učine ono što je ispravno i spriječe daljnje truljenje dostojanstva Sveučilišta u Zagrebu.

Ali to bi, dakako, od njih bilo previše za očekivati.”

• Obrazovanje