Prenosim tekst:
Moj pokojni ćale je jednom prigodom prije dosta godina došao doma sa jednog od niza beskonačnih sastanaka na kojima su se formirali uvijek iznova nejasni okviri Državne uprave za zaštitu i spašavanje ili DUZSa, krovnog tijela državne uprave koje je u teoriji nadležno za koordiniranje svih službi u slučaju nesreća i katastrofa, a na kojima je bio kao predstavnik lučke kapetanije, odnosno segmenta spašavanja na unutarnjim vodama.
Bio je on na mnogo sastanaka na mnogo razina, od lokalne, preko državne, do međunarodne, pa je izbliza viđao ono što svi znamo, a to je da se državna uprava sastoji od gomile podguznih muha, nezainteresiranih neobrazovanih i lijenih uhljeba, te ga je to kao branitelja i čovjeka koji se ponosio strukom dosta živciralo, hvatajući se u koštac sa ozbiljnim pravilnicima i zakonima dok su istovremeno, često u istoj prostoriji, političari i njihovi jataci krkali po janjetini i finom vinu. No nakon ovog sastanka je izgledao drugačije.
To u njegovim očima nije bio pogled razočaranog čovjeka ili čovjeka kojemu se gadi što vidi. Ne. To je bila zabrinutost, gotovo strah. I to nije nešto što ću zaboraviti jer moj stari, ako se ikada ičega uopće i bojao, to sigurno nije pokazivao, Cijela familija je bila doma, taman negdje oko ručka. Počeo je klasičnu “kak je bilo na poslu” priču sa dignutim obrvama i osjetnom nelagodom, obračajući se mojoj majci okvirno ovom rečenicom:
“Stara, ako dođe do prirodne katastrofe u Hrvatskoj, mi smo svi najebali.”
Kasnije je to prešlo u čitavu priču, kojoj su ovo ukratko crte. U Hrvatskoj/Jugi je nekada postojao sustav. Nije to bio specijalno učinkovit i robustan sustav – manjak sredstava, korupcija i socijalistički egalitarizam su ga otupili od onoga kakvim je zamišljen – ali je u vrijeme kad je nastao bio dosta moderan, logičan i svrishodan sustav, kojeg su smislili, ali i provodili ljudi koji su se za to obrazovali, kojima je to bila struka. Takav sustav je postojao i postoji u svim državama na određenom stupnju razvoja, vođen logikom da će prije ili kasnije nešto gadno poći po zlu i da će trebati koordinirati opće-državnu reakciju na to zlo.
Za vrjeme rata, taj sustav, poznat po nazivu svoje najviđenije grane “civilna zaštita” je u pozadini radio dosta bitne i danas oportuno zaboravljene stvari poput održavanja i organiziranja skloništa, humanitane pomoći i logistike u gradovima i općinama. No već tada je pokazivao znakove zastarjelosti, kao i političke premreženosti.
Nakon rata, sustav je zapao u iste probleme kao i čitava država, a to je bilo nerezonsko punjenje političkim poslušnicima i stranačkim kadrom, koji su malo po malo počeli zamjenjivati “staru gardu” stručnog osoblja kako su odlazili u mirovinu. U trenutku kad je moj stari bio na tom sastanku, stari sustav je bio samo slovo na papiru, a znanja iz njega su čuvali tek malobrojni starosjedioci koji su se još nekako borili za struku u nadolazećoj plimi stranačke mladeži gladne pozicija i nezasluženih plaća. Postojala je negdje u kutku svijesti vladajuće kamarile ideja da sustav treba modernizirati, pa su eto odlučili da će DUZS biti ta kratica koja će to napraviti, uz pomoć 112 centrale i sve to skupa će biti vrlo moderno i europski. Ponovno na papiru.
U stvarnosti, proces je nastavljen. Stara garda je izumrla poput dinosaura, DUZS je tragikomičan spomenik cirkuske neučinkovitosti i promašaja, 112 nikad nije postao svoja europska varijanta, nego otužni mix tele-informacija i switch-operatera, HGSS je i dalje građanska neprofitna udruga suludo hrabrih i pomalo mazohističkih volontera, a sve je bilo u redu dok je sve bilo u redu i uhljebi su se mogli sakrivati iza puke činjenice da resor za kojeg su zaduženi nije nikome potreban, pa nitko neće ni primjetiti da je šupalj ko sir i da je lova završila u džepovima.
I onda se dese požari. I poplave. I korona. I potresi. I odjednom bi nam baš eto dobro sjeo robustan i moderan sustav pun stručnjaka i uvezanih službi za krizne situacije, zar ne?
A ono s čim smo zapeli je vojska beskorisnih uhljeba, koje vode jednako beskorisni, ali malo bolje stranački pozicionirani uhljebi, koji nisu u stanju organizirati uredski rođendan. Love nema, zalihe su tanke, na terenu kaos, odluke kontradiktorne, čak i kad dolaze iz istih usta, a mnogi od njih i dalje to pokušavaju iskoristiti za osobnu korist.
Ali nije to samo problem npr. državnih rezervi ili pojedine službe. Ne. To je sustavni, razgranati i sveprisutni problem, koji kao gnoj curi iz svake pore ovog društva. Za katastrofu nikad nije dosta samo nesreća, uvijek je tu niz okolnosti, lančana reakcija ljudskog faktora. Netko je svojedobno pokrao gomilu materijala na posljeratnoj obnovi, dio prodao, s dijelom otvorio građevinske firme koje su pak čarobno dobivale nove natječaje. Ljudima se danas zbog toga ruše 15 godina stare kuće, od potresa koji je kuću moje babe, zidane vlastitim rukama prije 50 godina jedva okrznuo. Ljudima su odobrena građenja na područjima koja s razlogom nisu bila građevinska, bez papira i arhitekta. Neke od tih kuća su se isto urušile. Ili su svojedobno poplavljene. Sustavno neulaganje u “spomeničku kulturu” u gradovima u kojima je bilo bitnije kupiti novi Audi svake godine i krkati po restoranima je dovelo do u najboljem slučaju površinske obnove fasade, koja se ljuštila nakon prve kiše, a sad leži u ruševinama. Političko kadroviranje Crvenog križa je dovelo do potpune nekoordiniranosti i općeg nepovjerenja, još od doba rata, kad su se neki ljudi obogatili na preprodaji humanitanre pomoći.
Nije to slučajno. Onaj lik koji je rekao da nismo narod nego interventna postrojba je u potpunosti u pravu. Ti ljudi koji sad jecaju zbog srušenih kuća su mahom oni koji su zadnjih 30 godina glasali za one zbog kojih su sad goli i bosi na hladnoći i čekaju milost nasumičnih dobročinitelja. To je sve bilo toliko bolno očito da će se dogoditi. Ja sam znao i govorio da će se dogoditi i prije nego sam vidio pogled svog starog tog dana. A ljudi su, zbog sitnih dobitaka, zbog malih poguranaca na pokojem natjećaju, pregledu kod doktora, poslu ili popušene spike o velikom domoljublju i mahanju zastavama na paradama i kolonama, bili spremni gurnuti glavu u pijesak i držati fige. “Sve će to biti dobro, potkupili smo službenika i svećenika, sad su i car i bog na našoj strani…” Sad glave guraju pod šutu svojih nekadašnjih domova. I ponovno neće ništa naučiti iz toga, jadne budale.
Ova država je već prošla liniju bez povratka. Mi smo sada i službeno samo mafijaško poduzeće sa zastavom i himnom. Osnovne funkcije jedne države na ovom prostoru ne postoje, čak toliko bazične kao organizirana reakcija na katastrofu ili odlazak liječniku. Premreženost korupcije i organiziranog kriminala na svim razinama, od državnog vrha do najudaljenijeh seoca je takva da je nemoguće napraviti išta čak i smjenom vlasti. Dekonstrukcija, pa ponovna rekonstrukcija Hrvatske je sada generacijski podvig, u kojeg se nitko neće usuditi krenuti jer neće imati ni hrabrosti ni znanja ni podršku ni strpljenja.
Zapravo je najstrašnije od svega što nas nijedna katastrofa nije pogodila dovoljno jako. Da, dobro ste pročitali. Strašan rat, ali malen usporedivo sa mnogim drugima, pogotovo II. svjetskim. Veliki požari, ali dovoljno mali da ih uspijemo ugasiti. Velike poplave, ali dovoljno male da se nekako obranimo. Svjetska pandemija, ali slabo smrtonosna i na granici izdrživosti zdravstva. Jak potres, ali većina kuća i zgrada je ostala stajati i srećom nema puno stradalih. Sve kao smišljeno da samo produži agoniju i kroz nesebične akcije običnih ljudi spasi pljačkašku hordu na vlasti dovođenja pred zid odgovornosti, umjesto generalnog reseta.
Ovi ljudi koji su pohitali pomoći i nesebično se stavili na raspolaganje su samo jedno lice Hrvatske. Nemojte da vam prodaju priču kako je “cijela Hrvatska stala kao jedan”. Nije. Uhljebi i dalje sjede u foteljama i broje vašu lovu, sortiraju vašu pomoć i pripisuju vaše zasluge sebi. A sad kad dođu lokalni izbori, obratite pozornost za kog će glasati oni koji najčešće trebaju vašu pomoć, čije će plakate lijepiti i na čijim skupovima će besplatno jesti i mahati zastavama. Kad to vidite, bit će vam jasno da ste pomagali primarno radi svoje savjesti, ljudima koji će tu namjeru i tu ideju Hrvatske vrlo brzo prodati za pokoji dukat.
Link na originalni Facebook post: https://www.facebook.com/natko.velnic/posts/10223743068506221
Zvone Radikalni 