Bila je to jedna sasvim obična ljetna nedjelja sredine osamdesetih, ponešto uzbudljivija jer je stari odlučio da “idemo pod Traticu”, ali ni taj cjelodnevni odlazak na plažu “pod Traticom” više nije bio neka značajna stvar, koliko god smo i brat i ja (a vjerujem i starci) u tome uživali. Pod Traticu smo naime u to doba išli gotovo svaku drugu nedjelju tijekom ljeta, najčešće sa stricem Andrijom i strinom Ankom, ali eto, ovaj put se desilo da smo išli bez njih.

Brat je imao desetak godina, ja godinu i po stariji i još smo bili dovoljno mladi da nam je provesti cijelu nedjelju na osamljenoj plaži sa starcima bio apsolutni užitak. Bilo je pijeska, a još više gline od koje smo gradili svoje dvorce (gledajući kako ih polako obuzima more pri kraju dana, kad bi nadošla plima), bilo je i savršenih mjesta za igrati picigin (živo se sjećam kako nam je jednom naletija Šime Poštar i pridružija se bratu, ćaći i meni u bacakanju po plićaku – naravno, uz njegove neizbježne i legendarne beštime), a uvijek smo mogli i malo prošalabajzati po okolnim poljima (davno već pretvorenim u luksuzne apartmane i vile!).

Esencijalan dio odlaska pod Traticu je bila i hrana. Prvo, uvijek bi se tu bacila neka piletina na gradele, i to smo s guštom izili ka’ vuci. Drugo, dok bi se mater i strina sunčale i uživale u ćakuli, ćaća i stric bi barem dva sata proveli u moru s maskama i dihalicama, tražeći prstace, kunjke i volove, i bez greške bi se iz mora vraćali s jedno dva tri kila školjaka, koje bi onda navečer spremili za večeru. U to vrijeme, pojesti dvi kile prstaca za večeru nama je bilo ko reći dobar dan 😄.

I sve je u toj nedjelji bilo standardno lipo … dok se nije pojavio Bibinjac. Došao je u pratnji žene od tridesetak godina, smjestio se nekih pedesetak metara niže od nas, donio iz auta ronilačko odijelo i boce sa kisikom, i bućnuo se u more.

Stari je počeo beštimati istog trena čim je vidio da ovaj nosi boce. Iako, stari u cijelom životu nije zabeštimao ispred mene tako da je ovo “beštimati” u stvari više alegorija – ispravno bi bilo reći da je stari ozbiljno popizdio, počeo hodati gori doli po plaži ljut ka’ pas i iako se razgovora s materom uopće ne sjećam, u život se mogu kladiti da je išao nekako ovako:

Ćaća: “Ja joj idem sad tamo reći da ih idem prijaviti na miliciju”
Mater: “Nemoj Tome, molim te.”
Ćaća: “Pa ne može s bocama doći vaditi prstace i izvaditi 20 kila za dvi ure”
Mater: “Nemoj Tome, molim te, ništa nećeš postići”
Ćaća: “Idem ja”.

E sad, za sve one mlađe od tridesetak godina koji ovo čitaju, ovo će sve biti nekako mutno … kakvi prstaci, u čemu je problem ići roniti s bocama, koji đolenko se ovdje zbiva!??? Za totalno neupućene, prstaci su vrhunska školjkaška delicija koja kad se spremi na buzaru se ne klanja ničemu na ribljem meniju, školjka kojoj da naraste do svojih 5-8 centimetara kad je najslađa za pojesti, treba oko 50 (pedeset!) godina. A sredina 80-tih je bilo vrijeme kad je buknuo hrvatski (jugoslavenski) turizam i kad su Talijani shvatili, a još prije njih i hrvatski ugostitelji, da za male pare mogu uživati u nečemu što je u Italiji već bilo praktički zabranjeno u restoranima.

Tržište je učinilo svoje i mnogi poduzetni Dalmatinac se upustio u nabavku ronilačkog odijela i boca s kisikom, kako bi s puuuno manje truda vadio prstace, u odnosu na tradicionalni način, s maskom i dihalicom, kad za izvaditi svakog pojedinačnog prstaca ti moraš dolje zaroniti na 3-5 metara dubine, provesti dolje 30ak sekundi s čekićem i posebnom pincetom dok ga izvadiš, i onda izroniti. S bocama se lijepo sjedneš na dno, tuckaš dva sata, i evo 10, 20 kila prstaca koje za dobre pare možeš prodati u bilo kojem restoranu.

A kako je ono prije ipak bila ozbiljna država, jesu li se Talijani taman naviknuli da u dalmatinskim restoranima mogu pojesti prstace na buzaru, a ono je došla zabrana izlova, gdje je poseban naglasak bio na zabranu izlova uz korištenje boca sa kisikom. Jer, prstaci su se u Dalmaciji vadili oduvijek, i tradicionalni način vađenja za prstace nije bio problem – naprosto nije bilo baš puno ljudi koji su se za slatku večeru bili spremi mučiti s ozbiljnim ronjenjem par sati i prstaci su stotinama godina “držali korak”. 

Boce su sve to promijenile, priče o kompletnoj devastaciji prstaca su počele puniti naslovnice, stari je već i sam na svoje oči vidio promjene na dnu, pa bi znao naletiti na ogromni kamen, a ono oko njega par sto kila rastucanog kamena, i izvađeno par stotina prstaca … i u takvom okruženju i situaciji se pod Traticom pojavio taj Bibinjac.

Usprkos svim materinim molbama, ćaća se prošetao tih pedesetak metara do Bibinjčeve pratilje, rekao joj da on “ide zvati miliciju”, vratio se, sjeo u svoju četvorku i otišao. Ta slika bijelog Renaulta 4 kako odlazi uzbrdo uz polje i nestaje iz vidokruga … tu sliku pamtim i nakon svih ovih godina.

Ćaća nije još ni upalio auto a pratilja je već bila na luftmadracu, pentajući svim silama i dozivajući svog Bibinjca. I taman kad se ćaća vratio za nekih 15ak minuta, Bibinjac je doronio do obale, skinuo odijelo i krenuo prema nama.

Grmalj od preko sto kila i skoro dva metra, prilazio nam je uz gromoglasni repertoar psovki, a nasuprot njemu stari … visok sto i osamdeset s jedva sedamdesetak kila. Mater, brat i ja smo stajali tamo kao nijemi promatrači, gledajući i slušajući kako Bibinjac sipa psovke i uvrede (i opravdanja), ne obaziruće se nimalo na ćaćine pokušaje objašnjenja da jednostavno ne možeš vaditi prstace s bocama, sve dok mu u jednom trenutku nije prekipio bijes te je onu svoju šaketinu stavio ćaći na lice i grubo ga odgurnuo.

I tu sliku pamtim, urezanu u sjećanje kao dijamantnim nožem 😞.

Ćaća je malo posrnuo, i ako ćemo pravo, baš nikakve ozljede nije bilo, a Bibinjcu je to bila dovoljna demonstracija njegove “moći” nakon čega se, cijelim putem psujući i dalje, polako udaljio. Kako je izgledao ostatak našeg boravka na Tratici se ne sjećam, isto kao što se ne sjećam ni kako je izgledao povratak doma, i ostatak tog dana, što je sve mater rekla ćaći i što joj je on uzvratio. Ali taj trenutak, dok sam gledao tog siledžiju kako odgurava ćaću … to neću zaboraviti nikad!

Što je ćaća postigao tim svojim činom? Ništa … i sve!

Napravio nije ništa, zato što prstaca odavno više nema – već sredinom devedesetih su ćaćini izvještaji s Tratice postali “ronija san dvi ure, i nisan vidija niti jednog jedinog prstaca”, i jedino što još svjedoči da su prstaci tu nekad postojali su gomile razbijenog kamenja po dnu, i njihove karakteristične rupe, redom prazne.

Napravio je sve, zato jer mi je živim primjerom pokazao da John Wayne ne postoji samo u filmovima i da John Wayne možeš biti i u stvarnom životu i bez revolvera. Nije to bila jedina situacija u kojoj sam vidio ćaću kako “radi pravu stvar”, ali je svakako bila i ostala najupečatljivija.

Ćaća je svog Bibinjca riješio … ja svoga “Bibinjca” još čekam.

• Osobno