Bilo je to početkom 90-ih, nakon što je završio onaj najgori period rata, došao UNPROFOR i nad cijelo zadarsko područje se spustilo nervozno primirje. Četnici su još uvijek bili par kilometara od Sukošana, nadzirući potez Sukošan-Bibinje-Zadar gore s pozicije radara na Golom brdu, svi nervozni i na rubu živaca, a oružja je među stanovništvom bilo k’o blata.
I u takvoj situaciji su se dva mlađa nadobudna Bibinjca odlučila doći preseravati u Kasijan, kafić u centru SUkošana!
Nije da je to za Bibinjce bilo nešto novo, ili čudno. Oni su bili apsolutni gospodari zadarske županije, njihovo geslo “svi za jednoga, jedan za sve” je značilo da se baš nitko Bibinjcima nije htio zamjerati, jer ako se zamjeriš jednom, sutra će ih njih deset doći potražiti te, i to je bilo “standardno stanje stvari”!
Svaka, ali baš svaka uspomena na koncert održan na Sportskom centru u Sukošanu tijekom 80-tih (a nastupali su i Oliver, i MIšo, i Prljavo kazalište i Parni valjak!) neminovno kao pozadinu ima gomilu Bibinjaca točno ispred pozornice koji tu caruju, bacaju se, pjevaju, piju, i generalno rade što god hoće. A nakon što su u zadarskoj “Kristalnoj noći”, zajedno s kumpanjonima Arbanasima, temeljito potaracali sve srpske (i ne samo srpske!) trgovine u Zadru, njihov status je bio zacementiran!
Ali, bilo je nešto drugačije taj dan, nešto što ta dva malca kapitalca nisu znali – taj dan se Marijan Dijan diga’ na krivu nogu!
I kad je došao u Kasijana popiti svoj macchiato, i vidio tu dvojicu Bibinjaca kako se bahate i preseravaju, a njih dva nisu bili neki mrge i macani, niti su bili neki ozbiljni igrači – samo dva Bibinjca koja su “koristila svoj status” – Marijanu Dijanu je prekipjelo! Je li im svakom zalepatio samo po jednu trisku, ili ih je dobro izdevetao prije nego što ih je izbacio iz Kase i poslao doma ne znam, ali znam da im je priuštio tretman kakav niti jedan Bibinjac nije doživio u Sukošanu u dvadeset godina prije toga!
Eh, da mi je bilo uživo vidjeti tu scenu❤️.
No naravno, s Bibinjcima to tu nije moglo stati i kad su se sat, dva kasnije, u Sukošanu pojavila dva stojadina puna Bibinjaca, nije to bilo iznenađenje. Nije bilo iznenađenje niti za Marijana, koji je, znajući što se sprema, organizirao svoja dva strica, s kojima se fino naoružao te je svaki od njih zauzeo svoju busiju oko Marijanove obiteljske kuće, neki na kantunu, neki na balkonu, kako tko.
Dva stojadina tek što su se pojavila iza kantuna ulice, a iz njih su odmah krenuli rafali iz automatskog oružja, no Marijan i stričevi im nisu ostali dužni! Kažu ljudi da je bačena i pokoja ručna bomba, a najnevjerojatnija stvar u ovoj nevjerojatnoj priči je … da nitko nije nastradao! Bilo je rupa po kući, bilo je rupa i po stojadinima, ali svi su iz toga izašli živi i zdravi.
Nečuvenost tako nečega je lokalnu politiku promptno nagnala na akciju tako da je u roku par dana organizirana ogromna akcija mirenja (koju je glavom platilo više nego nekoliko janjaca), bilo je na toj fešti bratimljenja i zaklinjanja “nikad više”, a sjećam se da sam vidio i da je Slobodna Dalmacija o tome pisala.
Marijan Dijan će kasnije imati i svojih drugih eskapada – postati će moj apsolutni heroj, car i legenda kada 2004. sa starom Renault četvorkom ni manje ni više nego uleti direktno u Omladinski dom gdje je HDZ održavao svoj skup 😄, nažalost 15ak godina kasnije ćemo se grubo posvađati oko ustaša i partizana 😞, ali jednu stvar mu ja, a vjerujem i Sukošanci neće zaboraviti – otkad je on uzeo stvar u svoje ruke nikada više, ALI BAŠ NIKADA više nije bilo problema s Bibinjcima u selu!
Zvone Radikalni 