Zato jer imam stvari za reći.

Ne zato što se one moraju kazati, iako mnoge spadaju u tu kategoriju, ali ne bih davao sebi previše na važnosti da će se išta promijeniti ako ih ja kažem, ne zato što očekujem bilo kakvu materijalnu korist od toga što ću ih kazati, niti zato da postanem neki internet celebrity/influenser.

Zašto pišem blog možda ćete najbolje shvatiti ako pročitate Pismo drugu Titu ( https://www.autograf.hr/pismo-drugu-titu/ ) koje je prije mjesec dana napisao Rade Šerbedžija.

“Oooo, vidi malca kapitalca, stavlja se u istu rečenicu s Radom Šerbedžijom”

Ne.

Ovo pismo Rade Šerbedžije spominjem i linkam zato jer iako je predstavljeno i objavljeno kao pravi novinarski članak, ono u stvari predstavlja esenciju onoga što blog jest! I onoga što ja želim da blog Zvone Radikalnog bude.

To nije kolumna u kojoj pisac iznosi svoj stav (iako stav Rade Šerbedžije o onome o čemu piše provire iz svake riječi), to nije ni novinarski izvještaj koji odgovara na ona ključna pitanja tko, što, kako, kada i zašto (a opet, na ta pitanja odgovara bolje nego stotine i tisuće povijesnih knjiga i novinskih članaka), to nije putopis, a nije ni feljton.

To je duboko osobno, i osobnim iskustvima prožeto svjedočanstvo o vremenu u kojem živimo.

A koliko samo dragulja ima u tom pismu!!! Odmah na početku, Rade me osvojio, i natjerao na parminutni smijeh ovom rečenicom:

“Bilo je to doba moje potpune ideološke svijesti, to jest besvijesti jer iz današnje perspektive dobro znam da kurca nisam znao tko je tko i što je što. Nisam čak imao pojma tko su i što su bili četnici i ustaše.”

❤️❤️❤️

Ali nije dugo trajao smijeh, jer već par rečenica dalje se prisjeća smrti bake i petogodišnjeg brata Milana od ustaške ruke, pred sam kraj rata 1944. u selu Bunići.

Što reći o njegovim prisjećanjima na našeg velikog glumca Borisa Buzančića, za kojeg sam tek sad, čitajući ovo saznao da su mu roditelji bili ustaše ili ustaški simpatizeri, i da su oboje stradali nakon rata a on je odrastao u đačkom domu!? Kako se osjećao Boris Buzančić dok je tijekom cijele svoje glumačke karijere glumio partizanske komandante?

A tek veliki Bata Živojinović, najdraži glumac Josipa Broza, koji je postao nikad manji kad je 91. govoreći u srpskoj Skupštini rekao “Je li bre, dokle će nas ovaj ovdje gledati sa zida”, i onda skinuo Titovu sliku sa zida, da se nikad više ne vrati?

Ja na svom blogu ne očekujem imati takve sudbonosne događaje kao svoja osobna svjedočanstva, ali sam i više nego zadovoljan svojim malim komadom svemira koji obuhvaća moj dragi Sukošan i Dalmaciju, Zagreb kao “privremenu domovinu” i sjećanja na događaje na ovim prostorima od 1980-tih naovamo, a koje su mnogi, ili mi se bar tako čini posve zaboravili (ili krivo zapamtili!).

A najviše volim naletiti na neki svoj petnaestak godina stari post, i uz osmijeh prokomentirati “E moj Zvone, kurca tebi tada nije bilo jasno o čemu pričaš” 😂.

• Osobno