Eto, drago mi je da je netko “ulipo” napisao sve o ovom SMEĆARU Škori što se triba napisati.

Kukavica, jadnik, lopina, sve je tu.

Cijeli tekst Dianinog komentara:

Večerašnje sučeljavanje Škore i Tomaševića na RTL-u, iako ništa manje ni više ružno od dosadašnjih, naprosto mi je prelilo čašu. Škorina završna rečenica da „ljudi koji su dočekali hrvatske branitelje na Trgu glasat će za mene, i ljudi koji su slavili hrvatsku nogometnu reprezentaciju glasat će za mene, jer ja predstavljam sve što oni slave“ – toliko je nepodnošljivo nemoralna, da sam si dala malo truda da pročešljam neke situacije iz Škorine biografije i pokušam shvatiti kakav je čovjek, dakle, Miroslav Škoro koji želi biti gradonačelnik mojega grada.

„Ja sam 1989. godine uredno odjavljen odavde i prijavljen u SAD-u. Da sam dobio poziv za mobilizaciju, odazvao bih se, ali ne znam kako bih se ponašao. Smatrao sam da trebam biti uz suprugu koja je bila trudna“, rekao je u jednom intervjuu, dodavši: „Da sam i bio ovdje, nisam baš veliki borac, nisam vičan oružju. U životu se nisam potukao.“

Dok su nečije supruge i djeca bježali s vrećicama pod granatama, on je svoju suprugu otišao držati za ruku u Ameriku. I to je posve legitimno, nismo svi ni ratnici ni heroji, kao što je i iskreno priznao nije baš veliki borac i ne zna s oružjem, i volimo milo svoje, pa odemo za njim preko oceana jer nam je u tom trenutku taj izbor važniji od dijeljenja sudbine s domovinom.

Da, radio je i tamo ono što najbolje zna: pisao je pjesme, domoljubne pjesme koje su podizale moral hrvatskim braniteljima i tisućama prognanika koji su morali otići sa svojih ognjišta. E pa ako već ne zna s oružjem, bio bi frajer da je domoljubne pjesme pisao za vrijeme rata u rodnom Osijeku.

Ali svatko ima pravo na izbor u povijesnim situacijama, na borbu ili bijeg u kritičnim trenucima, na izbor prioriteta. I to je legitimno, i nitko ne bi trebao onome drugome zamjeriti njegov izbor – sve dok jedan od njih ne počne svoju priču prekrivati pričom onoga drugoga i postavljati se u ulogu u kojoj nije bio. Drugim riječima, lagati. Ili prešućivati svoju priču, veličajući priču onoga drugoga kao svoju. Drugim riječima, biti licemjer. Ne možeš otići supruzi u Ameriku dok ti drugi čuvaju ravnicu, a onda se trideset godina poslije predstavljati simbolom domoljublja!

No, imali li uopće smisla 2021. pitati di si bio devedesprve? Ako cijeli svoj politički put i prepoznatljivost svoje stranke gradiš upravo na Domovinskom ratu i ako ti je to karta na koju igraš ne bi li dobio glasove – najprije za gradonačelnika Osijeka, pa za predsjednika države, pa sad za gradonačelnika Zagreba – onda ima i smisla i potrebe znati koliko ima tvoje osobne istine u tome. Ili nema.

No Škoro, koji eto priznaje da nije bio baš veliki borac 1991., itekako je velik borac – za svoje osobne interese. Zbog neke samo njemu poznate bolesne ambicije da postane barem neki gradonačelnik kad već nije postao predsjednik, bez problema se odriče opjevane ravnice i Slavonije i odjednom postaje Zagrepčan, Purger, još malo pa će početi i kajkati, što me podsjeća na jednog sličnog koji je proteklih 20 godina skrnavio ovaj grad. No, vratimo se na osobne interese – koji su, među ostalima, povezani i upravo sa spomenutim „kajkavcem“, pokoj mu duši.

Jeftin najam adventskih kućica koje donose lijepu zaradu u gradu čiji želi biti gradonačelnik samo je mala pričica u Škorinoj poslovnoj suradnji s pokojnim gradonačelnikom. Masniji je novac, poput slavonskih čvaraka kad se tope i stiskaju, crvčao i tekao devet godina na račun tvrtke Omega Software, čiji je Škoro bio suvlasnik. Gradu Zagrebu, Holdingu, Gradskoj plinari i ZET-u ta je firma u devet godina naplatila više od 139 milijuna kuna za izradu softvera. Nisam uspoređivala, ali bilo bi zanimljivo vidjeti koliko košta neki NASA-in softver, vjerujem da bi ovi u zagrebačkim gradskim poduzećima mogli cijenom konkurirati, skoro kao što žičara može konkurirati onoj u švicarskim Alpama. No, zato je tvrtka Omega Software od 17,2 milijun kuna prihoda u 2014. došla do 69 milijuna kuna u 2019., a velik dio prihoda dolazi od Grada Zagreba i gradskih poduzeća.

Škoro, koji želi biti gradonačelnik Zagreba, prošle je godine prodao svoj udjel u Omegi. U jednom je intervjuu objasnio: „Ja sam samo suvlasnik, imam pet posto dionica tvrtke. Ne vodim poslovanje niti sam u njega upućen, mene zanima samo da firma ima dobit i da ja dobijem dividendu. Takav sam čovjek, kad vidim priliku, zgrabim je“. I to je legitimno, ali i govori nešto o karakteru čovjeka koji bi našim novcem želio voditi grad.

Zgrabio je Škoro u kompi sa svojim kumom Brankom Ž. pod njihovom zajedničkom tvrtkom MB Kvadrat i atraktivno zemljište kod bolnice Merkur u Zajčevoj, na kojem se nalazi parkiralište na kojem jedan sat parkiranja košta 15 kuna. Pa puta koliko sati se najčešće parkira kad se mora nešto obaviti u bolnici, pa puta koliko automobila dnevno prođe kroz to parkiralište… ukratko, čovjek zna zgrabiti priliku.

No, zašto je eto baš Škoro, koji želi biti gradonačelnik Zagreba, dobio to zemljište, čije se vlasništvo sada nešto čujem čačka u USKOK-u jer je Grad Zagreb mijenjao 1251 „kvadrat“ u Zajčevoj za 9287 „kvadrata“ u Resniku? I zašto je uopće Grad Zagreb mijenjao skupo gradsko zemljište za jeftine livade na rubu grada? I zašto je vlasnica tih livada bila baš majka Škorinog kuma? I zašto je sada na dio tog zemljišta uknjižena Škorina supruga, kad je prema ugovoru koji je sklopila Škorina supruga sa suprugom Škorinog kuma zemljište trebalo biti u vlasništvu Grada Zagreba? I zašto je tvrtka Hotel Zrinski (koja je u međuvremenu ugašena) kupila zemljište u Zajčevoj, koje je Grad Zagreb dao radi zemljišta na Resniku, a suvlasnice tvrtke bile su Škorina supruga i supruga Škorinog kuma, a zemljište im je prodala majka Škorinog kuma… Ima još, ali mi se vrti u glavi. Bitno da je pokojni gradonačelnik to sve dobro razumio jer je na dokumentima koji se tiču Grada Zagreba njegov potpis.

No, vratimo se Miroslavu Škori, čovjeku koji želi biti gradonačelnik mojega grada. Opet je dokazao da nije neki borac, pa je i kandidaturu za gradonačelnika objavio tek kad je ustanovio da pokojni gradonačelnik zaista više nije među živima, pa neće postavljati možda neka neugodna pitanja oko usluge koju mu je učinio u vezi s tom zamršenom zamjenom/prodajom zemljišta, a on se sad kandidira za njegovog nasljednika. Hm… a možda bi mu čestitao! Dobiva nasljednika dostojnog svojih malverzacija.

Pa kaže Škoro u jednom intervjuu: „Možda sam zadnji romantičar na svijetu, ali ne želim više dopuštati da se svi političari tretiraju na isti način. Nažalost, mediji su stvorili takvu sliku u javnosti da su svi političari korumpirani, da su niškoristi i lopovi kojima je jedino stalo do fotelje, dobre plaće, dva mjeseca godišnjeg i povlaštene mirovine. Ja po svojoj vokaciji nisam takav i ništa od toga mi nije važno. Mislio sam da će sama činjenica što sam u pitanju ja, koji sam sve u životu stekao svojim radom, biti dovoljna da se takva percepcija promijeni, no očito sam se prevario. Odbijam da smo svi jednaki i da smo svi lopovi i zato napuštam aktivnu politiku“.

Izložio je ta svoja moralna načela kad je 2008. kao hadezeovac izašao iz Sabora, nakon što je članstvo u HDZ-u obnovio namjenski, neposredno uoči izbora za Sabor. Napustio je i oporbene klupe u Gradskom vijeću Osijeka, razočaran neuspjehom izbora za osječkoga gradonačelnika.

Kad ne mogu biti gradonačelnik Osijeka, neću se više uopće baviti politikom jer su tu svi eto ružni, prljavi, zli i ne želim biti među njima, pravdao je Škoro pubertetsku nadurenost zbog neostvarene ambicije. To nije rekao Škoro, to je moja interpretacija. Ali Škoro je tada rekao da će „ostati član HDZ-a i pomagati stranci u svakoj prilici“. Lojalnost je trajala do osnivanja Domovinskog pokreta i povratka u politiku žestokim pljuvanjem upravo po HDZ-u.

Pa se 2019. lojalni, moralni i nadasve domovinsko-domoljubni Miroslav Škoro kandidirao za predsjednika Hrvatske, države koja nije bila njegov prvi izbor kad ju je trebalo braniti ili barem zajedno s njom i u njoj prolaziti kroz ratne oluje. I to je, ponavljam, legitiman izbor iza kojeg bi pošten čovjek stao, poklopio se ušima i – šutio s poštovanjem prema drugima čiji je izbor tražio više osobne žrtve.

Ali ne, Škoro se uživio u ulogu najvećeg domoljuba i spasitelja, čovjeka koji će se postaviti na čelo države u kojoj su se, kako je tada izjavio: „političke elite potpuno otuđile od naroda, bahatost i arogancija idu toliko daleko da se raznim smicalicama i manipulacijama ne dopušta održavanje referenduma“, pa jer „to nije Hrvatska kakvu su sanjali naši preci, koju je stvarao dr. Franjo Tuđman i za koju su ratovali i ginuli hrvatski branitelji. Pobjeda u Domovinskom ratu i ostvareno jedinstvo u tom vremenu moraju biti polazna točka u izgradnji moderne hrvatske države. U takvim okolnostima Hrvatska treba predsjednika koji će biti oruđe naroda za odlučni zaokret.“ Pretpostavljam da je Škoro mislio na sebe, što je u kontekstu njegove životne priče paradoksalno i zvuči gotovo kao sarkazam.

No, Škoro opet nije uspio. Nije postao „oruđe naroda za odlučni zaokret“, ma na koju god stranu je pritom mislio.

Licemjer i oportunist (Hrvatska enciklopedija: „oportunizam (prema oportun), beznačelno prilagođivanje prilikama u političkom i javnome životu, iskorišćivanje povoljne situacije radi postizanja nekog cilja, nastojanje da se izvuče korist iz danih okolnosti, bez obzira na moralna, socijalna i politička načela“) Miroslav Škoro sada je kandidat za gradonačelnika grada Zagreba. Zavodi ljude mašući domoljubljem i katoličanstvom, a to nit’ je iskreno domoljublje, nit’ je iskreno katoličanstvo! Jer onaj tko iskreno ljubi svoj dom, ne odlazi od njega kad mu je najteže, a onaj tko iskreno poštuje načela katoličke vjere, ne ponaša se suprotno njima. Ne možeš predstavljati „sve što oni slave“ s figom u džepu! A Škorine misli, riječi i djela u velikom su raskoraku. Jedno govori, drugo misli, treće radi. Radi li to namjerno, proračunato i svjesno ili nepromišljeno, beskarakterno, nesvjesno ili iz nekog trećeg razloga, uopće nije bitno. Bitno je što nastupa s pozicije na kojoj zavodi ljude, govori im što žele čuti i iskorištava njihovu naivnost. Drugim riječima, manipulira.

I sad bi Škoro, takav kakav jest, vodio MOJ grad s kojim nema baš ništa zajedničko, osim što u njemu stanuje, i o čijoj prošlosti i sadašnjosti, kao što imamo priliku čuti u kampanji, ne zna ni najosnovnije podatke jer eto, „nije na kvizu da odgovara na takva pitanja“. I šepurio bi se pritom domoljubljem kao paunovim perjem, mašući pred nosom ljudima koji su za tu našu domovinu podnijeli neusporedivo veću žrtvu od njega, u bilo kojem obliku. Skrivati se iza domoljublja, branitelja i udovica hrvatskih branitelja da bi se ostvarila fiksideja o postajanju gradonačelnikom, kad se već nije moglo predsjednikom, nije ni moralno, ni hrabro, ni domoljubno.

No, zašto si dopuštam da ovako prozivam Škoru? Kao rođena Zagrepčanka i novinarka koja je za vrijeme rata izvještavala s hrvatskih ratišta, zaista ne bih voljela da takav čovjek vodi moj sada potresom i nebrigom ranjeni grad. A kao udovica hrvatskog branitelja, dragovoljca od 1990., koji nije čekao poziv za mobilizaciju nego je donio svoju odluku u onom povijesnom trenutku i eto ironije, između ostalog branio i Škorinu Slavoniju dok joj je on pjesme pjevao, sigurna sam da nikada, ali baš nikada moj muž ne bi slavio Škoru u Zagrebu. Jer Škoro ne predstavlja ono što mi slavimo. Ali nije to poanta ove priče. Pravo je pitanje: Miroslave Škoro, pa kako vas nije sram?

• Izbori
• Zagreb