K’o da je jučer bilo kad sam prvi put prošao kroz vrata FERa … a prošlo dvadeset i devet godina 😮. Četiri i po kao student, jedanaest kao znanstveni novak i asistent, četrnaest kao vanjski suradnik predavač na mom dragom Objektnom oblikovanju … lipo se toga nabirkalo.

I teško mi je vjerovati da je tome došao kraj 😥.

Prekjučer sam održao zadnji ispit iz Objektnog oblikovanja, FER 2 program u sklopu kojeg je Objektno oblikovanje bilo izborni predmet na diplomskom studiju odlazi u povijest, i teško mi je zamisliti kako će izgledati dolazeći jesen i zima, a ja ne moram četvrtkom u 8 ujutro na FER držati predavanja 🤣🙄😥.

But, karma has its own ways 🤗.

Da se to baš tako pogodilo da ja na FERu završavam, a Toni počinje … karma 🤗. I da, priznajem da me činjenica da će se nastaviti prisutnost Vanjaka na FERu čini onako malo, zericu ponosnim (što je najveća laž koju sam ikad napisao na ovom blogu … vezano uz ovo “malo” i “zericu” 🤣).

Ali, od svog tog silnog ponosa, puno mi je važnija činjenica da je Toni odabrao najbolji fakultet u državi i onaj koji će mu dati najbolje mogućnosti, slobodu i širinu da razvije sve svoje talente.

Da će pri tome imati i moj “guiding hand” će mu sigurno doći zgodno, ali gledajući po iskustvu iz MIOC-a i tome koliko je tamo tražio moju pomoć (u četiri godine, možda me 10-20 puta pitao za neki zadatak iz matematike ili fizike), vidim da će tu biti nužno i malo moje inicijative 😎.

• FER
• My precious