Prvi ikad “after-picigin” 😎. Zašto “after”? Pa zato jer smo zadnji picigin sezone već bacili 😂.

No, vrime je u prošlu subotu (kako je i ante-datiran ovaj post) bilo tako savršeno, tako fenomenalno i tako perfektno, da je bila grijehota propustiti priliku. A i guma je još uvik bila u moru.

Problem “kako naći ekipu” je riješio kum Jure rezolutnim “ja sam in” još početkom tjedna, ali kako nam se baš nije igralo utroje, pala je odluka da sinčina Toni dobije svoj prvi službeni poziv … and boy, what a decision it was 😮. Uz što će se ključnim pokazati i last minute dolazak Bore legende ❤️.

Standardno smo zajašili valove oko tri i po, oduševljeni toplinom sunca i bonacom koja je vladala u kanalu (aloooo, Vela Gospa je bila prija dva tjedna, lito je onda gotovo, koji je ovo đolenko? 🤔❤️).

Pa’ je i moj prvi selfi sa sinčinom na piciginu ❤️.

Ka’ i uvik, i po PETI put ovo lito (iako je ovo rekordni ŠESTI picigin sezone, ali jedan je bija na Silbi ❤️), pohodili smo našu Gospu od Sniga ❤️❤️❤️ (nismo doduše izmolili Oče naš, ali smo pustili Hallelujah od Cohena).

Nakon još 10ak minuta vožnje, stigli smo na našu standardnu destinaciju u Maloj Sabuši, popili još jedno piće, i krenuli.

Ovo je slika odma’ na startu, ekipa spremna ko zapete puške, a uvjeti apsolutno savršeni.

I onda je krenija picigin.

Koji se može sažeti u dvi proklete riči – ostarija san 😥😥😥.

Te dvi riči će biti sve što ću napisati o sebi na ovom piciginu, koliko god bile teške za prihvatiti i koliko god samorefleksije će uzrokovati, jer pisati išta više o sebi bi bilo grozno nepošteno prema apsolutnoj zvijezdi dana – sinčini Toniju, Bronzanom Letaču ❤️.

‘Bem li mu sunce, ko li ga je ‘vakvog napravija 🤔🤗❤️.

Odigrali smo tri runde, u prvoj se još zagrijavao i hvatao zamah, ali kako je picigin odmicao i on sve više postizao radnu temperaturu i namještao nišanske sprave … koja je to milina bila igrati. Baciš mu livo, baciš mu desno, baciš mu u sredinu … sve stiže. Ore po onom moru ka tenk, napravi tri četiri koraka prije bacanja (a ovo nisu splitske Bačvice ili nama poznati Barotul di je dubina mora 10-15 cm, ovdje je bilo 30-40 cm!), i evo je … stiga je!

ROOOOAAAAAAARRRRRRRRRRRRRR sam viknuo bar deset puta ❤️, a dobrih partija smo odigrali da im se izgubio broj.

Al’ ne bi to bilo to, da s nama nije bija i Bore, koji mu je bio savršeni par u razigravanju. Naš playmaker ❤️, koji je iz Tonija izvuka’ čudo.

Daleko od toga da smo mi ostali bili loši, baš naprotiv – povuklo je i nas, i razigrali smo se, zahvaljujući baš apsolutno savršenim uvjetima kao rijetko kada, a kad smo u smiraj dana igrali treću rundu i kad san reka’ “ekipa, evo 7 uri je”, unisono reakcija je bila “pa di već!???” … standardna karakteristika nirvana picigina.

Je, nismo ni mi bili loši 😎, Bore je u par navrata prezentirao svoju klasu … al’ ne mo’š protiv mladosti ❤️❤️❤️.

Ono što je najvažnije je da sam danas shvatio da za picigin klub Hrvoje Vanjak Buco nema straha od budućnosti. I iako nisam siguran hoću li dočekati 50-ti Memorijalni picigin u Hrvojevu čast, sad sam prilično siguran da će se taj picigin odigrati ❤️❤️❤️.

Velika je šteta što se Jakov, naš prika i sinčina našeg kapetana Kruška nije mogao riješiti popodnevne smjene u Red Nosea da nam se pridruži, ali … a što da vam kažem, on već igra bolje od Kruška 😂, tako da mlada generacija neumitno dolazi … i to je točno kako triba biti ❤️.

Za sve one koji su istrpili ovo moje palamuđenje, evo i malo fotogalerija.

Prvu sam napravio ja, nakon 15-20 minuta igre, taman kad smo se malo počeli zagrijavati, pa rekoh da opalim par fotki dok dečki igraju … i to je bila odlična odluka 😎.

Jer, nažalost, frendovo slikanje s fotoaparatom, koje je tijekom druge runde generiralo puno uzbuđenja (zato jer je frend svako malo vikao “uuu, koja dobra fotka”) na kraju ipak nije bilo uspješno (nešto s “automatskim postavkama” … koje je vrend isključio 😂).

Al’ ipak, ne može se reći da je baš skroz razočarao ❤️.

• Picigin