Prije dva mjeseca je bilo – “Tata, samo da dobijem poziv”
Prije mjesec dana, nakon što je došao poziv je bilo – “Tata, samo da odigram bar nešto malo” (jer, računati će se za automatski upis u Sportsku gimnaziju).
Prije sedam dana, kad se javila nakon što smo je ispratili na pripremni kamp U-15 hrvatske ženske nogometne reprezentacije je bilo – “Tataaaa, izabrali su me za kapetanicu” ❤️❤️❤️ (i dobila je broj 9).
“Al’ ništa ne smiješ objaviti na Fejsu!!!!” 😥 (jer to je omladina, i treneri su im jasno dali do znanja da se tih 6 dana u kampu imaju fokusirati na nogomet a ne na drndanje po Tik Toku i dobili su zabranu bilo kakvog objavljivanja po društvenim mrežama)
A muuukeeeee.
I onda pobijede Moldaviju na otvaranju 4:0, i ajde ok, to je ipak Moldavija, sav u strahu pingam – jel mogu samo prijaviti rezultat? Ajde, može.
Sva srića da su od Norveške izgubili očekivano i po PS-u 3:1 (u ženskom nogometu su Nordijci, pardon Nordijke ❤️, “zericu” jači nego u muškoj varijanti), jer da slučajno nisu … ne bi se mogao suzdržati 🤣 (moram prenijeti i Luanin komentar nakon utakmice: “stvarno je jako dobra ekipa i cure su mašine” – a ako to kaže Lu … 🙄).
Al’ sad je UEFA-in razvojni turni za U-15, koji se održao prošli tjedan u Ludbregu i Koprivnici završio, HNS je objavio čak i članak, i sad mogu i ja … konačno.
Eh da, u zadnjoj utakmici su sa Slovačkom odigrale 1:1 i pobijedile na penale 5:3.
Lu se vratila poprilično iscrpljena, jer cijelo vrijeme je primala i terapije zbog ozljede leđa od nesretnog (i glupog 😡) pada na trticu od prije dva mjeseca, ali sretna i presretna.
Ekipa joj je bila, citiram, “savršena”, posebno mi je drago da se dobro skompala s par cura koje su tamo bile iz Zadra, iz ŽNK Donat, koji će U-15 momčadi Agrama, gdje Lu ostaje pomalo usamljena s obzirom da pola djevojaka s kojima je igrala zadnjih tri godine prelazi u višu kategoriju, biti glavni konkurent za U-15 naslov (a poraz od Donata 3:1 par kola prije kraja, i to na domaćem, zagrebačkom terenu je Agramerke koštao naslova prvaka prošle sezone 😭).
Veliko je to ispunjenje za roditelja i velika sreća, najviše zbog Luane koja je našla svoju sreću i svoj poziv i sad joj je samo nebo granica. Roditelj u životu ne može poželjeti ništa više od toga.
A dok razmišljam o Lu, stalno mi u misli dolaze Hrvoje i Boki ❤️❤️, dva najveća ljubitelja (i poznavatelja) nogometa u široj Vanjakovoj obitelji.
Kako bi to izgledalo da sam ja prije tjedan dana u Sukošanu, umjesto da sam se nekolicini ljudi pohvalio ispod glasa “nemoj nikome reći, ali znaš, moja kćer je izabrana za kapetanicu hrvatske nogometne reprezentacije” … kako bi to bilo da sam u Kasijana to rekao Hrvoju i Bokiju ❤️❤️.
I eksploziji koja bi se tada desila.
Nije bilo suđeno da Hrvoje i Boki gledaju Luanu i uživaju u njenim uspjesima, ali, iako sam ateista 1-kroz-1, svejedno u ovakvim trenucima volim misliti da su njih dvojica ovih dana tamo negdje gore napravila pravi tulum ❤️❤️.
Zvone Radikalni 