Volio sam Michaela Jordana, volio sam ManUtd u vrijeme Sir Fergusona (Hajduk ne treba ni spominjati ❤️), volim Lewisa Hamiltona … i volim Brazil ❤️.
I trenutno mi je teško 😥.
Pogotovo mi je teško zato jer ovo nije poput Abi Dhabija prošle godine, kad je Hamilton teško pokraden od šupka Verstappena (ok, od strane američkih šupaka, vlasnika Formule 1 koji su zbog ratinga protivno pravilima odlučili “let’em race”), jer … nikakve, ali baš nikakve krađe večeras nije bilo (Jordana nitko nije mogao pokrasti ❤️, i puno me žalosti što Hajduk nije takvog kalibra 😥)
Sve je bilo fair and square … i Brazil je opet izgubio. Kao i 2006, i 2010, 2014-u neću ni spominjati 😥🙄, 2018 … i evo mene, pet Mundijala i dvadeset godina kasnije, još čekam da Brazil isporuči.
Svako ima neku ljubav koja je mučenje, a meni je to izgleda Brazil.
Da li mi je lakše što smo izgubili od moje Hrvatske, koja sad ide u polufinale, gdje će pocipati Argentince, opet u penalima, ko beba zvečku … i onda pocipati Engleze u finalu?
Nije 😥.
Malo je u stvari i teže. Al’ to je isključivo zato što sam ja munjen 😥.
Jer, da nisam munjen, kao što jesam, bio bih presretan što je ovaj hrvatski napaćeni narod doživio trenutak ekstaze i sreće kakav se rijetko kad događa i može zamisliti. I teško mi je rječima opisati koliko mi je žao što sam toliko munjen, da usprkos tome što silno volim nogomet, nisam mogao sa mojom princezom Veronikom skakati do plafona kad je Marquinos pogodio stativu, dok sam drugim okom gledao Luanu kako joj se tuga navlači na lice u iščekivanjue Neymarovih suza … koja ama baš jednako voli Hrvatsku kao i Veronika, al’ Neymar ❤️.
U iščekivanju ove utakmice, mislio sam da će to biti apsolutno savršeno, nogometni dvoboj titana, tko god prođe, ja zadovoljan (i jesam, jer kao što rekoh, bit ćemo svjetski prvaci), al’ feeling je drukčiji.
Dobili smo svoj fix, siguran sam da nas čekaju još dva, and ‘ol is fine and dandy in the land of Croatia. Imati ćemo FENOMENALAN DOČEK, heeej, svjetski prvaci stižu, puštati ćemo Thompsona na trgu, Zdravko Mamić će objavljivati ljutite objave iz Hercegovine, sasvim je sigurno da će se (po n-ti put) objaviti početak gradnje “nacionalnog stadiona”, 700 obitelji u Petrinji koji još žive u kontejnerima će biti sretni par dana … i što čovjek više može poželjeti.
To je to Zvone, “aa good as it gets”!
Tužan sam zbog Brazila ❤️, a još sam više tužan zbog Hrvatske, kad u ovakvim trenucima vidim što sve možemo, a s koliko malo toga se zadovoljavamo 😥.
Zvone Radikalni 