Reći da mi Ćiro Blažević početkom 90-tih nikako nije bio drag bi bio gadan understatement 🙄🤣.

Kao Dalmatincu i Hajdukovcu, koji je legendarne 1982. imao samo osam godina i Dinamovu titulu ne da nisam doživio nego je moje prvo sjećanje na nju iz debelo kasnijeg perioda, u Ćiri Blaževiću koji je pod Tuđmanovim patronatom preuzeo Dinamo, pardon HAŠK Građanski 🤣 (oh, oh, Croatiu!), sam u to vrijeme vidio samo gnjusobnog “pripadnika režima 90-tih”, koji Tuđmanu nije izlazio iz guzice, pritom mu neprestano pjevajući panegerike i kojem je “sve bilo dobro jer imamo Hrvatsku” (usput se hvaleći kako je “u Švicarskoj zaradio para za tri života”).

Strast kojom sam sa maksimirskog sjevera (yep, sjevera, to je bilo prije rekonstrukcije i tada je Torcida bila na betonskoj sjevernoj tribini, a Boysi na južnoj) vikao “Ćiro pederu” na onih 5-6 utakmica što sam u Zagrebu popratio gostovanja Hajduka kroz 90-te (i svjedočio nekim veličanstvenim utakmicama 🤗) … to je doista bila iskonska strast 🤣🤗.

I ko zna kako bi završila priča Ćire Blaževića da je uspio u svom naumu da kupi Dinamo i kao vlasnik mu se posveti 100%. Mislim, ako se dobro sjećam, on ga i jest bio nekako “kupio” (pamtim da se pričalo o dva milijuna maraka), ali to na kraju ipak nije prošlo, Ćiro se ostavio Dinama, preuzeo reprezentaciju … i ostalo je povijest.

Karma ga je usmjerila na drugi put, pravi put, i iz današnje perspektive je kristalno jasno da je Ćiro Blažević preuzimanjem hrvatske reprezentacije 1994. godine, 100% realizirao maksimu “pravi čovjek, na pravom mjestu, u pravo vrijeme”.

Je, je, i ja sam dobrih deset godina tvrdio “eee, da nije bilo Tomislava Ivića koji je preuzeo reprezentaciju kad je Ćiro bio u Francuskoj u zatvoru i da nismo tad u gostima pobijedili Italiju 2:1, ko zna kako bi završila priča o hrvatskoj reprezentaciji u 90-tima”. U stvari, tvrdim to i danas … ali je to u stvari posve nebitno.

Ćiri nitko ne može uzeti uspjeh iz 1998. i ta eksplozija sreće, u vrijeme koje u Hrvatskoj nije bilo nimalo lako, ta ekstaza nakon pobjede nad Njemačkom … je nešto što će doslovno zauvijek ostati unikatno u povijesti Hrvatske ❤️. Barem za mene osobno jer … taj tulum, ta proslava u domu na Savi i Roku, ta ekstaza sa tisućama studenata koji su se prelili na ulice oko Save, livanje s Budimirom i Dadićem (i završetak u pet ujutro u Hitnoj 🙄) … to je priča koju tek trebam ispričati. Jedino što znam je da je 99,999% sigurno da nikad više u životu takvog slavlja za mene neće biti. I to je posve u redu, jednom je bilo dosta 🤗.

Ćirina transformacija u all-around hrvatsku ikone je dovršena 2005., kad je preuzeo poziciju trenera u Hajduku, i iako rezultatski posve neuspješna, to je u Ćirinoj priči najmanje bitno.

Da je s Bandićem bio na čo ja – čo ti, nije nikakvo iznenađenje, ali Ćiri se to ne može niti uzeti za grijeh jer, Ćiro je bio takav.

I sa Bandićem i sa crnim ciganinom, Ćiro je prije svega bio čovjek, i kako puno ljudi kaže, previše njih da bi to bila slučajnost, čovjek koji je uvijek bio spreman pomoći. Čovjek velikog srca, ogromnog životnog iskustva, flambojantni karizmatik u onom najpozitivnijem smislu te riječi, čovjek koji je donosio pozitivu i mamio osmjeh gdje god se pojavio.

Jako sam s vremenom zavolio Ćiru Blaževića, i ne samo zato što me je kroz ovih tridesetak godina njegove prisutnosti u mom životu naučio da je život dug, da se i ljudi i životne okolnosti mijenjaju i da “nikad” i “uvijek” nisu riječi koje trpe test vremena.

Ćiro, legendo, počivaj u miru ❤️❤️❤️.

• Sport