Tko je Charlie Peters, kakve on veze ima s Telegramom i pretplatom na Telegram, i uostalom, kako to da si se ti Zvone TEK SAD pretplatio na Telegram?

Puno pitanja, pa ajmo redom.

Ovo je Charlie Peters, na slici iz 2008. godine.

Ako za njega niste čuli, mogu samo reći welcome to the club, jer za njega nisam čuo ni ja … dok neki dan nisam pročitao njegov nekrolog u The Economistu.

MY KIND OF GUY ❤️❤️❤️.

Ključna rečenica:

Charles Peters, a magazine editor who died on Thanksgiving Day at the age of 96, was a fixture of Washington who nevertheless stood apart from it.

Demokrat Rooseveltovog stila, s važnom ulogom u izboru Kennedya za predsjednika, kojem je nakon izbora dan zadatak evaluacije efikasnosti Peace Corpsa, jedne od Kennedyevih glavnih vanjskopolitičkih inicijativa, a što mu je potpuno promijenilo život kad je iz prve ruke uvidio koliko birokratska kultura podriva postavljene ciljeve.

Stavite umjesto Peace Corps u sljedeći ulomak naziv bilo kakvog birokratskog tijela danas, i ulomak i dalje stoji 1-kroz-1:

In the Peace Corps pressure to show progress led field staff to propose flimsy programmes and then gild the results, while officials in Washington preferred not to challenge them, to duck accountability themselves. He also discovered his best evaluators were journalists he hired part-time, sharp observers who could write and had no long-term ambitions within government that might soften their judgments.

Kakva je bila reakcija Charlija na taj uvid?

1969. je osnovao svoje novine, Washington Monthly, i odlučio raditi novinarstvo kako se spada! ❤️❤️❤️

Koliko je u tome bio unikatno uspješan najbolje svjedoči njegova “stranica sjećanja” na sajtu Washington Monthly-a koju je najbolje da pogledate sami.

Što je to Charlie radio drukčije od drugih?

His faith in government made him a ruthless sceptic of it. A Roosevelt Democrat, he believed in an activist federal role, and he despised the tax-cutting, anti-government drift of the Republican Party. But he feared, rightly, that Democrats’ indifference to bureaucratic bloat would erode support for programmes to help poor and working-class Americans. This orientation—idealism with a gimlet eye—was the essence of his approach. He summed up the prejudices of liberals as “Don’t say anything good about the bad guys”, including businesspeople, the police and the clergy. A corollary was “Don’t say anything bad about the good guys”, meaning Democratic constituencies such as civil servants, teachers and union officials. His writers had to be willing to do both.

U sljedećem ulomku, koji kao i sve prenosim iz The Economista, o svakoj od rečenica bi se mogao napisati zaseban post:

Charlie thought Democrats could respect the armed forces while attacking Pentagon waste or foolish wars; be patriotic without indulging chauvinism; and embrace entrepreneurship without neglecting the poor. He believed in some form of national service to encourage class-mixing and civic responsibility. He saw cultural snobbery, and the chase for status and wealth it inspired, as among the most destructive forces in American life.

Cultural snobbery … actually, dosta dobar opisa današnjih “liberala” 🙄.

A što se tiče neo-liberala … guess what, Charlie Peters je originalni autor:

It was Charlie who first applied the label “neoliberal” to his synthesis of liberal, conservative and even radical ideas, but he never liked the term, and now it is linked to an anti-regulatory fervour he reviled.

Sažeta suština Charlijevog pristupa uredničkom poslu danas zvuči kao bajka iz nekog prošlog vremena:

He demanded articles with a strong point of view earned through shoe-leather reporting and meticulous reasoning that always acknowledged, as he would put it, when the other side was 20% right, or even 49% right.

Na kraju priče, naravno, Charlie NIJE promijenio Washington 🙄. Ali, ono što je ključno, Washington nije promijenio ni njega ❤️. Ne treba reći ništa više nego da je njegov urednički stil dobio i svoje zasebno ime – “rain dance” 😎😂.

His editing technique became known as the “rain dance” because it would so often eject him from his seat and send him bouncing around the room. He was not tall, and in these moments the blazing dark eyes under billowing eyebrows and the small hands pawing at the air called to mind a particularly terrifying raccoon.

Terrifying raccoon 🤗.

Odgojio je generacije i generacije novinara i urednika, od kojih je jedan i trenutni autor Lexington kolumne u The Economistu, koji je u završetku svog nekrologa dosta lijepo sumirao njegov legacy.

Each of these journalists, like Lexington, has Charlie’s voice in their ear as they write, demanding that they do better than to indulge despair over the state of things, that they do not just criticise but try to solve, that they never forget how fortunate they are or why they got into this struggle to begin with.

Takvih novinara (i novina!) danas više nema puno. U stvari, gotovo pa da su izumiruća vrsta 😢, a što je samo po sebi dosta dobar pokazatelj trenutnog stanja ljudskog društva. Što ćeš plaćati prave novine, kad na internetu imaš besplatnih “provjerenih” izvora informacija, koji se pri tome 1-kroz-1 slažu s tvojim pogledom na stvari, koliko hoćeš!

Ali … MORAŠ!!!

Moraš, ako želiš imati zdravo društvo, u kojem se moćnici drže in-check i nitko nije izvan i iznad zakona. Pogotovo danas, kad su u cijelom svijetu, “institucije” društva koje bi trebale paziti na to, u manjoj ili većoj (ili kompletnoj) mjeri pod šapom baš tih moćnika koje bi trebale držati pod kontrolom.

“Neka institucije rade svoj posao” je sintagma koja u današnjoj Hrvatskoj onoga tko ju izgovori binarno karakterizira ili kao LOPOVA ili kao (naivnog) IDIOTA.

Što nas dovodi do Telegrama, danas manje više jedinih hrvatskih novina (ako se tako mogu nazvati, s obzirom da nema print izdanja 🤗) koje slijede Charlijeve principe novinarstva ❤️.

I pronalaženja odgovora na završno pitanje iz prve rečenice posta – “kako to Zvone da ti nisi već pretplaćen na Telegram?” 🙄😮🤔

Eh, kako 🙄.

“Pa neba ti, plaćaš The Economist doslovno već 25 godina, prije koji misec si bez da trepneš uplatio 400 eura za obnovu godišnje pretplate … what gives … ono, WTF???”

“Force of Free” is strong with this one 🙄😥. A ja sam, kao, pametan 😢.

New York Times linkove više niti ne otvaram 🙄, dok par eura koliko košta tjedna web pretplata potrošim doslovno na žvake 😥, The Atlantic isto (a članci su nekad toliko dobri da se idem zajebavati s New private window i pizdarijama da ih pročitam, o Zvonee idiote 🙄) i tako …

Ne znam u kojoj mjeri je Charlie bio religiozan, znam da ja sasvim sigurno nisam, ali ovo je jedan od onih trenutaka kad čak i meni, zadrtom ateisti, nije problem reći da se nadam da Charlie negdje “odozgo” smješkajući se gleda na mene kao na ponosnog novog pretplatnika i Telegrama i Washington Monthly-a, istovremeno izvodeći svoj “rain dance” i sipajući bezbrojne kritične komentare na račun mog stila, mog načina izražavanja i svega onoga što s ovim blogom želim postići.

Charlie, I promise I will do better ❤️.

• Legende