Đuro Kovačević, pravi heroj, i legenda 4. gardijske brigade je konačno napisao knjigu ❤️.

Barem pet puta sam mu u zadnjih par godina po Facebook postovima ostavljao komentare u stilu: “Đuro, ovo MORAŠ pretvoriti u knjigu”, a Đuro bi svaki put odgovarao: “A ne znam, vidit ću” 🤣.

I onda, s neba pa u rebra, evo je 😮. Promocija u Dubrovniku mi je ipak bila malo daleko, ali sve pohvale ekipi izdavača, Dubrovačkog vjesnika, koji su na moj upit promptno reagirali, predračun, plaćanje, račun, pošta … i tu je 🤗.

Pročitana … ma što pročitana, progutana, danas ujutro za manje od dva sata.

Nakon što sam je pročitao, jedan pojam mi se uselio u mozak kad god razmišljam o knjizi … i ne da se istjerati 🙄.

Raw. Sirovo.

Ne u literarnom izričaju, jer Đuro piše odlično i pitko, nego u onom o čemu piše, a u stvari najviše u tome kako o svemu tome Đuro piše.

Nema tu junaka (a svi su junaci!!!), i sve što ima je RAT. Rat u onom svom iskonskom obliku, bez holivudske scenografije i domoljubne patetike, kako ga je doživio i vidio jedan “obični” foot soldier, po naški “prašinar”, ali istovremeno i ljubitelj helenističke filozofije i Aleksandra Velikog, i čovjek neupitnih moralnih vrijednosti.

Crijeva se spominju na gotovo svakoj stranici 😥, bezumno hrabri juriši i pokušaji spašavanja stradalih drugova se izmjenjuju s izvješćima iz bolnice, slatko sam se nasmijao gdje opisuje kako je Damir Krstičević dobio svoju status invalida 🤣🤣🤣 (neću vam reći, pročitajte sami), kad je susjedu Bebu spašavao od poganih gubavaca koji su njoj, Muslimanki, htjeli uzeti auto, sam rekao “uuuh, dobro su i prošli da su ostali živi” ❤️, a dok sam čitao Pismo mrtvom prijatelju sam morao poći po maramice za obrisati suze 😥.

Svega ima u Đurinoj knjizi ❤️.

Osobno svjedočanstvo rata, za koje sam Đuro najbolje kaže na kraju knjige:

Tko nakon čitanja dnevnika poželi rat, naročito onaj iz blizine koji je mene dopao, srdačno mu preporučam da potraži pomoć psihijatra.

• Legende