Nevjerojatna priča, i svjedočanstvo snalažljivosti i promišljenosti ljudi u starim vremenima.
Priču sam čuo na Badnje veče, na vatri na Ždralovcu, di smo vrend i ja naletili u svom obilasku vatri kroz selo, bili su tu Šandro i Miro i … Melko Keran koji nam je tu priču i ispričao.
Kraj je 50-tih, vrijeme masovne emigracije iz Dalmacije, i Melko Keran (stric od pripovjedača), Bore Labus i kao treći još jedan njihov prijatelj iz Dikla, odlučuju prebjeći u Italiju. No, neće oni standardnim putem, Rijeka, pa preko Trsta (o kakvom prebjegu sam čuo fascinantnu priču od susjeda Kaže, ali je bilo davno i detalji su mi izvitrili iz pamćenja 🙄), nego će oni morem … priko Jadrana!
Problem je što između Sukošana i Italije stoji Dugi otok, koji se ne zove bezveze tako 🤣, na čija oba kraja patroliraju čamci Jugoslavenske Ratne Mornarice i probati ga ići oploviti nekakvom barkom da se dokopaš otvorenog mora je u najboljem slučaju fifti-fifti šansa!
Spasonosna ideja – oni će napraviti lagani brod od šperploče, a koji će moći na rukama prenijeti preko Dugog otoka, i tako izbjeći patrole! 😮
Rečeno – učinjeno.
A sada ću vas prepustiti opisu mog suautora ovog posta, Neđe Torbarine:
On i njegova dva prijatelja napravili su jednu malu laganu barku od cca 3m , od šperploče i uputili se mogu iz Sukošana prema Italiji . Uzeli su hranu za putovanje, ali najmanje su uzeli vode. Znali su da je policija na svim prolazima prema Italiji. I oni su vjerojatno u dogovoru sa nekim ljudima iz otoka , došli barkom na najduži dio Dugog otoka , tu negdje oko mjesta Zaglav , čitavu noć su nosili barku preko brda , to je oko 1.5 km. I negdje ujutro sutradan su došli na drugu stranu otoka , te se uputili veslima prema Italiji. Oni su imali hrane , ali vode nije bilo , bilo je jako vruće, vode je nestalo , tako da su počeli piti more. Bili su na kraju snage , nisu više mogli veslati, te ih je morska struja , vjetar , nosio u talijansko more. Sreća je ta što su ih opazila talijanski ribari , inače nebi dobro završili , kako mi je rekao zet Melko. Odvezli su ih u sabirni logor u Ankonu , u Italiji bili oko 3 mjeseca i onda je Melko izrazio želju da bih volio iči prema Kanadi, a ostala dvojica su išli, jedan u Australiju , a drugi u Francusku.
Bore Labus je na kraju završio opet nazad u Sukošanu – ako sam dobro zapamtio Melkovu priče, vratio se dijelom zbog cure a dijelom zato što su ćaća i mater urgirali, i hop … poslali ga Talijani nazad … a Melko je završio u Kanadi.
Već ovo je fascinantna priča o tome što su sve hrvatski emigranti bili spremni istrpjeti za bolji život, ali za nas prava priča tek počinje, jer Melkova mater Matija je bila silno zabrinuta za svog sina u tuđinskoj zemlji, “nikad ga više neću vidit”, i odlučila se javiti Krstini Torbarini (majci mog suautora Neđe, uz fun fact – Krstina je rođena Vanjak, od oca Pere i djeda Milana Vanjaka, ujedno i mog prapradjeda ❤️) koja je imala kćer Augustinu, zvanu Tina … i tu se priče pripovjedača Melka i suautora Neđe malo razlikuju.
Po Melkovoj priči Matija je od Krstine tražila Tininu sliku da pošalje Melku u Kanadu, pa su se oni malo dopisivali i ustanovili neku vezu, pa se odlučili vjenčati.
A Neđina priča kaže ovako:
Jedna od moje tri sestre Augustina , mi smo je zvali Tina . Ona se udala za Melka Kerana 1960 godine , iako ga nije nikad poznavala . Jedne večeri majka Melka Kerana , zvala se Matija došla je kod moje majke da je pita bili se Tina udala za njenom sina Melka , koji je tada bio u Torontu . Moja je sestra pristala na brak sa Melkom , ali je Melkov brat Ante bio zamjenski suprug moje sestre Tine , a kumovi su bili Ivo Peričić iz Sukošana i jedan trgovac iz prodavaonice Peko iz Zadra , zvao se Šuško.
Ono što je sigurno u cijeloj priči je da je u Sukošanu 1960. odrađeno “vjenčanje na daljinu”, u kojem je mladoženja u crkvi bio “zamjenski” dok je u knjige upisan Melko, a što je omogućilo Tini da dobije kanadsku vizu i ode u Kanadu, vjenča se s Melkom, gdje su zasnovali obitelj i imaju danas troje djece (a vjerojatno već i unuke).
Mali komadić Sukošana u dalekoj Kanadi ❤️❤️❤️.
Zvone Radikalni 