Poraz od Austrije 2:0, ali na cure sam PONOSAN do neba ❤️❤️❤️

Gledati s ćaćom našu Lu kako s brojem 9 na leđima i rukom na srcu sluša hrvatsku himnu na početku utakmice s Austrijom danas u Dugopolju, u prvom kolu završnog turnira kvalifikacija za ženski U-17 EURO je bio poseban doživljaj, i baš mi je drago da sam to i snimio:

Važna, prevažna utakmica protiv favoritkinja naše grupe, gdje su s nama još i Mađarska, s kojom igramo u Omišu u ponedjeljak i Belgija, utakmica s kojom je na rasporedu u četvrtak, opet u Dugopolju.

S obzirom da je ovo ipak osobni blog, a ne propisno objektivno novinarsko izvješće, početi ću s izvođenjem početnog udarca ❤️:

Počeli smo dobro i agresivno, ali kako su minute odmicale, isto je tako postalo jasno da je važnost utakmice dosta “sapela” naše cure. Trčanje je bilo besprijekorno, agresivnost i oduzimanje lopti Austrijankama isto tako, ali kad je onda trebalo odigrati par dodavanja i krenuti naprijed, to je najčešće završavalo vrlo brzom predajom lopte nazad Austrijankama.

Nismo imali ni odgovora na presing Austrijanki, i sve do pred kraj utakmice gotovo sva naša izvođenja lopte iz gol-auta su bila ispucavanja golmanice na centar, pa što bude.

Kod Austrijanki se pak vidjelo da njihova igra prema naprijed ima dobro definiran plan, ali u prvih 30ak minuta, zahvaljujući ekstra defenzivnom angažmanu naše prednje linije, gdje su se Luana, Grdiša i Bandula “natrčali ko Pralija” (ko ne zna, nek gugla Nenad Pralija ❤️), se ni one nisu baš naigrale.

Pri čemu treba ipak reći da su za razliku od Hrvatica, Austrijanke ipak složile par opasnih napada, a negdje oko čini mi se 20-te minute i čudesnim čudom promašile skoro prazan gol.

A onda, negdje oko 30-te minute, skoro kaos 😎 – Oto je vidjela da je njihova golmanica malo istrčala, potegla s nekih možda i 40ak metara, i … čim je lopta krenula meni je srce stalo jer sam vidio da ide kako treba … ali ipak, avaj i kukulele, 10 centimetara iznad prečke 🙄😭😭😭.

Eeeee, da je tad bilo malo sriće.

Polako se bližio kraj poluvremena, prošla je i 40ta minuta, i je li mi ćaća rekao “aj priznaj da se nisi nadao da će još uvijek biti 0:0”, ja sam odgovorio “pa bogme i nisam, ali cure se junački bore” … i onda smo primili gol 🙄.

Dosta glup, iz greške obrane i malo šeprtljavosti nakon toga i (kaže službeno izvješće) Alessia Pamminger nam je u 42. minuta s nekih dva tri metra ugurala loptu u gol pored nemoćne golmanice.

A jebenti život.

Međutim, cure nisu klonule duhom, ni blizu 💪💪💪.

U drugom poluvremenu je defenzivna ofenziva nastavljena nesmiljenom žestinom, Ana Grdiša je počela pokazivati što zna (a zna sigurno barem jednako dobro ko najbolja Austrijanka ❤️) … da bi onda primili i drugi gol.

Još gluplji od prvoga 🙄😭. Čisti danak neiskustvu, i točno ta razlika između austrijskog ženskog nogometa i hrvatskog.

E sad, to je isto zanimljivo, a može biti i posljedica toga da su se Austrijanke povukle/opustile nakon vodstva 2:0, no Hrvatice su nakon primljenog drugog gola konačno počele nešto i igrati ❤️. Ulazak Mie Pestić je donio puno dobroga našoj igri, uz dodatnu sigurnost u obrani par puta je jako fino iznijela loptu i konačno se igra preselila iz strogo naše polovice na sredinu terena, gdje smo se zadnjih pola sata s Austrijankama pošteno borili.

Možda i najbolja prilika, udarac Perković, ali je išao pokraj gola.

Nije da smo puno prijetili, i nije da su Austrijanke zadnjih deset minuta strahovale, jer, na kraju balade, one su, kad se sve zbroji, kao nogometna momčad naprosto bolje 👍. Taktička pripremljenost, plan igre i njegova realizacija, sigurnost u igri i preciznost dodavanja … to su Austrijanke sve radile bolje.

Pri čemu nije blesavo reći da bi konačni ishod neutralan promatrač, koji možda čak i ne zna ništa o nogometu, mogao predvidjeti već na samom početku utakmice 🙄. Austrijanaca je došlo barem pedeset, svaki je imao zastavu ili bar šal, imali su trube i bubnjeve … a nas tridesetak (!!) Hrvata se stisnulo na svom dijelu tribine, ok razvili smo i mi zastavu, ali … KLJUČNA razlika je bila očita – tih 50ak Austrijanaca se već znaju (i druže na različitim okupljanjim) barem 5 (PET!) godina, otkad su s 12 godina kao pionirke te cure počinjale svoj nogometni put u reprezentaciji, već pomno selektirane, praćene i razvijane kroz kampove i utakmice … dok je moja Luana u Hrvatskoj prije pet godina morala igrali s dečkima 🤣😎.

No, tako je u Hrvatskoj bilo nekad, danas je potpuno drugačije, i ono što je meni nevjerojatan izvor radosti je ENORMAN NAPREDAK KOJI JE HNS NAPRAVIO U ZADNJIH PAR GODINA U RAZVOJU ŽENSKOG NOGOMETA U HRVATSKOJ!!!!!!

Zvone Radikalni hvali rijetko i suzdržano 😎, i uvijek može (i mora!) bolje, ali … give credit where credit is due ❤️.

Ono što me posebno veseli je da u ženskom nogometu Hrvatska ima golemi potencijal za napredak, djevojke željne nogometa i talentirane za nogomet niču po cijeloj Hrvatskoj ko gljive poslije kiše ❤️, i sad je samo na Savezu da taj potencijal dodatno uobliči i kanalizira, i kroz što češća okupljanja i kampove, pogotovo mlađih reprezentativnih ekipa, formira momčad koja će konačno hrvatsku žensku reprezentaciju odvesti na veliko nogometno natjecanje 💪.

Eh da, službeno izvješće s utakmice: