Za ovakve picigine se živi! ❤️❤️❤️

Kad se more, sunce i ekipa spoje u singularitetu nirvane u kojoj umor nestaje kao rukom odnesen, a dušu ti istovremeno ispunjavaju i potpuna smirenost i nevjerojatna ekstaza; kad u zalasku sunca, nakon što si već odigrao skoro tri ure picigina pomisliš kako bi super bilo da sunce prestane zalaziti i ostane još malo iznad horizonta (al’ nevidljivo iza borova), pa da možemo odigrat još dvi ure; kad ti se čini da ti se u ruci i šaci pojavio kompjuter koji savršeno precizno baca loptice pa vagneš najprije jednog na livu stranu, pa drugog u desnu, pa trećeg u sredinu, da bi ti onda doletila loptica na savršenu paradu … i ti leeetiiiš ❤️❤️❤️❤️❤️❤️.

Jučer smo bacili baš takav picigin 😎💪.

Nepoznat je razlog zašto se desio baš jučer, no to je uvijek tako i takvi picigini gotovo uvijek dolaze nenadano poput ljetnog neverina.

Možda je razlog bio Dino, koji nam se jučer prvi put pridružio na piciginu … i koji će nakon jučerašnje prezentacije postati naš stalni suigrač ❤️💪. Možda je bilo do pune, ali doslovno PUNE vale Male Sabuše u kojoj je u jednom trenutku 30 (TRIDESET) ljudi igralo picigin u četiri kruga, a možda su i naša tri mladca svojom pojavom prizvala neke dobre vibracije.

Uostalom, kad ih vidiš … ❤️❤️❤️.

Bilo kako bilo, za povijest će ostati zapisano da smo jučer bacili najbolji picigin sezone.

I to bez vrenda El Capitena!!!!! Koji je bija, da ga citiram “slab s kreditima” pa je ovaj put preskočio, i pripustio nas u ruke svog sina Jakova, zvanog Prika, El Capitena Juniora.

Postojala je nada da bi nam se mogli pridružiti Lučo ili Bore, ali nedjeljne obiteljske obveze su bile jače, tako da smo uz trojicu jakih pošli još samo kum Jure i ja.

Najjača ekipa 😎.

I ovaj put smo krenuli oštro, s početkom okupljanja u 14:30, na brodu smo svi bili oko 14:45 i pet minuta kasnije smo već jašili valove … ali se onda kum Jure nakon par minuti sitija da smo opet krenuli “presedantski” (čitaj, krenuli a nit popili nit zapalili 🙄😮) pa smo odmah kod marine zericu usporili, natočili pet čaša i nazdravili.

Lagano i bez problema smo došli do Male Sabuše, gdje nas je dočekala već fino ispunjena uvala, ali … u stvari ništa posebno … bar na početku.

Onda smo bacili prvu rundu picigina, u kojoj sam se ja na polovici uhvatio fotoaparata (standardno, fotogalerije su na kraju posta), i u kojoj se, avaj i kukulele, Toni prilikom jedne parade ozlijedio 🙄😥. Bila je teška lopta, nedostižna, on je maksimalno produžija ruku i pri tome istegnuo nešto u ramenu (tako da ukoliko kasnije na slikama viditi posve neprirodan položaj njegove lijeve ruke prilikom skoka, znate zbog čega je to).

Prva runda je bila zagrijavanje, da bi u drugoj već značajno više živnuli!

Pridružili su nam se i Jole i omladinac Ante, nama posve nepoznati Zadrani koji su također obiteljski došli s gliserom do Sabuše, i iako Jole (ovaj u Cro kupaćima kasnije na slikama 🤣) nije bija nešto, Ante je bogami bija odličan. Eh da, ekipa iz Bruške 💪.

I dok smo mi tako igrali drugu rundu picigina, i već počeli igrati ozbiljno, letati ka sikire, i vatati zalet za završnu rundu, mic po mic … CIJELA UVALA SE ISPUNILA IGRAČIMA PICIGINA -😮😮😮❤️.

Nikada, ali baš NIKADA nisam vidio toliko ljudi da u Maloj Sabuši igra picigin. Bar nas 30ak, u četiri kruga, staro i mlado, muško i žensko, loši i odlični igrači … svi zajedno, SVI GUŠTAJU U PICIGINU ❤️❤️❤️.

Zbog toga sam ja drugu rundu picigina malo skratio, jer sam naprosto morao poći do broda po mobitel da za povijest zabilježim te trenutke, a i da usput pripremim piće i sve što treba za pauzu 😎.

Pauzu smo tada odradili čak i malo dužu, popili smo još svako po dva pića, fino se raspričali u hladu borova, a vani 30 stupnjeva, teplo da je to taman milina, usput prodiskutirali o … well, u stvari se više i ne sićan o čemu smo pričali 🤣. Znam samo da je Dino bacio par fenomenalnih fora od kojih smo umirali od smijeha 🤣.

Update: evo najbolje, koju je ispalio dok smo 20-godišnjim mladcima koji su bili s nama pričali o “muškarcima i ženama danas” – “Oženija san je da kuva ko mater, a ona pije ko ćaća” 🤣🤣🤣.

Dok smo tako uživali, pohodio nas je i blagoslovio Veliki Duh Picigina, naš Manitu i naše božanstvo, jer ono što je uslijedilo u trećoj rundi, kad se vala u stvari već polako i ispraznila, a sunce zapalo za borove, se ne može nikako drugačije opisati ❤️.

Sve o tome sam u stvari već rekao u uvodu, i nema se tome ništa dodati jer skoro sat vremena igre u trećoj rundi je definitivno bilo najboljih sat vremena ovog ljeta 😎❤️.

Igrali smo do zadnjeg trenutka, već je mrak padao, nismo ostavili ni minute da bi popili neko piće na kraju, ništa … samo picigin, do samog kraja 💪.

Putem nazad su pali i standardni selfiji:

Dino Piciginus Maximus 💪💪💪.

Toni se žali na rame koje je ozlijedio

Jakov je najjači 💪

Jure pazi na bubrige 🤗.

A vidi ovog sritnjaka, s osmijehom “od uva do uva” 🤣.

Da, ovo je bio ČUDESNI picigin … i jedino o čemu sad razmišljam je kad ćemo zaigrati opet ❤️.

Fotogalerije za kraj:

Dino – nema se što reći, kad slike sve govore 😎

Toni – eee, da nije već pri kraju prve runde ozlijedija desno rame, bilo bi to i bolje ❤️💪.

Jakov – rođen za poziranje … ali bome, i on je odigra odlično 😎

Jure je isto bija u vrhunskoj formi!!

A za sreću u nesreći, kako je Toni malo ozlijedio rame, jedan dio picigina se i on uhvatio fotoaparata pa za divno čudo ima i par mojih slika 😎.

• Picigin