Dva dana neobjašnjive Božje Milosti i Božje ruke u djelovanju … ili dobre karme … a možda samo svemirske slučajne sreće … ili, a što je ipak najverojatnije, kulminacije i sukusa višegodišnjeg truda i rada … i bilo je jasno da moram poći na procesiju za Svetog Kasijana.

Prvi put sam, nakon duuuugo godina bio prošle godine, i to je bilo prekrasno iskustvo. Gost svećenik, inače Poljak i misionar na radu u Africi je održao nevjerojatno inspirirajuću propovijed, i toliko me je “oborio s nogu” da sam morao dobaviti i audio snimku (hvala Mirjani 🤗) da je ponovo preslušam.

Ponovo se nakon toliko godina povezati sa sukošanskom tradicijom i nakon tako inspirativne mise se u procesiji prošetati Sukošanom … Cico, Kaso i ekipa nose kip Svetog Kasijana … zbor piva dok se zastave vijore … ma bilo je prilipo ❤️.

Ove godine je bilo drugačije.

Ove godine sam u jednom trenutku u utorak popodne (“dan pred feštu”), potpuno obnevidjeo od sreće koja se u mojoj duši prelivala na sve strane rekao sebi: “Zvone … ti moraš procesiju odraditi na kolinima” … mrtav ozbiljan … i u tom trenutku sam … a ok, nikako se baš ne može reći da sam “shvatio”, već više da sam dobio jedan mali minimalni i sićušni uvid u to kako nevjernici postaju vjernici.

Dok te Božja/karmička/svemirska sreća oblijeva tako da ti suze idu na lice dok slušaš Mišu … i dok se pitaš kako, zašto, odakle, i ono ključno … čime sam ja ovo zaslužio (pri čemu je najbolja stvar da se u stvari uopće ne radi o meni!) … što meni prvo pada napamet?

“Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj” – Matej 8:8.

I u toj “nedostojnosti ” sreće koju si doživio … a koja u stvari nikako nije slučajna, već je štono se kaže hard-earned (poštenim radom zaslužena) … no svejedno potpuno neočekivana, pri čemu na kraju priče ispada da je i doista “blagoslov s nebesa” … što je drugo čovjeku činiti nego pogledati u nebo, pustiti suzu (a u stvari môre njih) i reći “Hvala”.

Naravno, nisam procesiju prošao na koljenima, ali nakon ovog proživljenog trenutka, one filipinske hodočasnike u procesiji koji se cijelo vrijeme bičuju po leđima više nikad neću gledati istim očima.

Dok na svoje oči svaki dan svjedočimo rušenju ideje o svijetu kao “globalnom selu”, dok se svijet zatvara a humanističke ideje “pravde i pravednosti među narodima/nacijama” postaju predmet podsmjeha i sprdnje, lijepo je imati lokalnu tradiciju kroz koju čovjek može sublimirati svoju zahvalnost “onom nečem većem od nas”.

Jedino što bih volio je da se i ta tradicija više usmjeri novozavjetnim učenjima Isusa Krista, u kojem dominiraju teme ljubavi, poniznosti i poštovanja različitosti, a manje biblijskim i starozavjetnim, često isključivim, “zub za zub” učenjima.

Ove godine propovijed nisam čuo jer nisam došao na misu već samo na procesiju … no po materinim riječima, daleko je to bilo od čudesnog poljskog svećenika prošle godine 🙄.

Promatrajući razvoj (teološke) situacije u selu, s otkazivanjem (a u stvari istjerivanjem) dugogodišnjih “Ispod kampanela” i “Jazz večeri” koncerata koji u se održavali u crkvenom dvorištu, nisam optimističan da ćemo tako skoro opet vidjeti “inspirirajućeg Poljaka” na procesiji, a koji će biti smjer crkve, a pogotovo hrvatske katoličke, i kako će se postaviti u mijenjajućem svijetu će odlučiti neki drugi ljudi.

Ono što ja osobno za sebe mogu reći je da u Matejevom evanđelju postoji samo par rečenica s kojima se ne slažem 100% (!!), i na koje je moja reakcija “ok, jasno mi je zašto to tu tako piše, ali …”, i iako bi se dalo naći modernih knjiga, a u stvari više autora/mislilaca s kojima je moj pogled na svijet poravnan 100% … činjenica da je Matejevo evanđelje napisano prije 2.000 godina ipak tim riječima mora dati posebnu težinu.

No na kraju priče, ipak je sve u čovjekovoj duši … što u njoj nosi, kako je razvija i kako ovladava unutrašnjim demonima u naše mozgove utisnutim eonima evolucije zbog kojih svi mi imamo svoje bijele i crne vukove u svojoj nutrini … a na svakom od nas je da svaki dan uvijek iznova odlučuje, ne “kojeg će vuk hraniti” (u krivoj interpretacija linkane Cherokee priče), već “kojem se vuku treba posvetiti”.

Za one koji su imali snage doći do kraja ovih mojih lamentacija 🤗, par fotografija s procesije.

• Osobno