Najvažnije je da vrend još jednom nije zakaza’. Iako je još prekjučer brod bio parkiran u dvorištu gori u Vlajolandu, iako je jučer ujutro stigla poruka “motor sam upalija, ali volan ne radi, biće smija”, iako sam “poljubio vrata” kad sam se pojavio na škveru u 14:45, a tamo ni vrenda ni broda  … vrend ipak nije zakaza’!

Tradicija je očuvana, i nakon prvog, drugog, trećeg, četvrtog, petog … održali smo jučer i Deseti Memorijalni picigin za našeg Hrvoja.

Kum Jure se pojavija točno u 15, a pet minuta posli su stigli i Bore i Lucho. I dok smo mi sebi natočili piće, eto ti Kruška s gliserom. Jest da timun nije proradio, ali vrendu to ništa nije smetalo. A bome ni nama!

Na po kanala smo malo “odmorili” i prikupili snagu, uz neizbježnu Cohenovu Hallelujah

Parkirali smo na standardnoj poziciji, i krenuli s piciginom.

Naravno, prva runda je bila totalna katastrofa. Em je bilo daleko preduboko za kvalitetan picigin, em smo mi bili loši. No, to je ionako bilo zagrijavanje tijekom kojeg nam se u piciginu pridružio i sinčina, zauzevši bez prosvjeda mjesto nasuprot suncu … i reći ću samo da nije bio najgori. Čak štoviše, daleko od toga i mogu reći da su se godine treninga isplatile.

Druga runda je već bila bolja, s nekoliko dobrih parada:

Nažalost, nakon druge runde nas je Lučo morao napustiti zbog obiteljskih obveza, ali to nas nije omelo da nakon odmora odigramo i završnu treću rundu. Sunce je palo iza borova, plaža se ispraznila … i onda smo konačno odigrali i nešto picigina. I završili s jednom doista odličnom rundom, ka’ u najboljim danima.

• Picigin