Petnaest godina, petnaest odigranih Memorijalnih picigina za našega Hrvoja … lijepa okrugla brojka da se pogleda u prošlost, izvuče stare postove i fotografije iz naftalina i vidi kako je to izgledalo kroz ovih petnaest godina.

Počeci su, s prvim piciginom, bili relativno skromni, iako je u stvari već taj prvi picigin zasijao klicu iz koje će se razviti legendarna tradicija. Priča o prvom piciginu je objavljena još na starom blogu Zvone Radikalnog, a njen najvažniji dio je pjesma o piciginu koju je napisao Hrvoje:

Sa sukošanskog škvera gumenjakon u valove od meštrala pa do mista na pučini di se vidi cila plaža. Podiže se tenda, pali se glazba, pivica je propisno odlađena. Gledamo tu divotu i pričamo o tome kako će sve to izgledati za deset-dvadeset godina.

Nismo tu radi priče, pali se makina, kuštivamo u valu… Uvjeti su idealni. More taman do ispod kolina. Loptica mora biti plastična, najbolje malo prazna, promjera oko 9 cm. Najbolje je u tri, ako se svi bacaju ka’ sikire. Vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču. Ako ti još vrati na paradu…

U zadnje vrime često čitam kako više u sportu ne vridi ona Coubertinova: „važno je sudjelovati“. Ili kako su, nedaj Bože, neki sportovi poput nogometa moderan oblik vođenja rata. Kod piciginaša je puno jednostavnije. Svi igraju, svi dobijaju. Čisti gušt. PICIGIN!!!

Sasvim sigurno, najbolja slika je ona Texas Boysa iz Male Makarske:

Nakon prvog Memorijala, stvar se počela zahuktavati, povodom drugog održanog picigina, napisao sam na blogu još i danas najbolju priču ❤❤❤.

Na tom piciginu se pojavio i Anton Le Belgijanac, Marin Ramić Apsolutna Sikira je s Lakijem rastura, bija je cili cirkus sa izidanjem čevapa kod Šime nakon picigina 🤣, a cili život ću se sićati kako me je Laki vozija od plaže do sela na timunu bicikle 😎.

Ekstra ekipa:

I “honorable mention” za Ramića i Lakija ❤❤.

Treći picigin, je bija “zericu lakši” jer, kao što priča kaže (inače, zadnja priča o piciginu objavljena na starom blogu, jer se pojavio Faceboook i od četvrtog picigina sam tamo objavljivao priče, odnosno, uglavnom fotografije), bilo je par izostanaka, ali zato su se pojavili “Balde Brothers” ❤.

Četvrti memorijalni picigin, odigran 2010., nije dobio svoju priču jer, kao što rekoh, sveo se na fotogaleriju na Facebooku. Ali, puno lipih slika, i jedna esencijalna stvar – prvi put nam se na Memorijalnom piciginu pridružija Lucho ❤❤❤.

Peti picigin, iako jubilarni, je nekako prošao “ispod radara”, ali se u stvari okupilo dosta ljudi i iako slike nisu ispale baš nešto jer je sunce igralo skrivača s nama cilo popodne … svejedno ❤❤❤.

Sa šestim piciginom, stvari su pooooolako počele izmicati kontroli 🤣🤣🤣.

Jer, otkrio sam koktele, i tu smo krenuli već ozbiljno livati. Ekstra stvar je bila da je ulogu fotografa preuzeo vrend Kruško, i fotogalerija s ovog picigina je jedna od najboljih ikad. Ženski divizijun je bija jači nego ikad, a muška ljubav je procvitala ❤. Stoga, za navlakušu, samo par slika …

A onda … onda je uslijedio KAOS 🤣🤣🤣. Sedmi Memorijalni picigin, takozvani “nesportski”, kojega savršeno opisuje slika alkohola kojeg sam za njega pripremio (kokteli redom: Cosmopolitan, Mai Tai, Sex on the Beach, Blue Hawaii i Long Island Ice Tea):

Kruškova fotogalerija sa tog picigina je NAJBOLJA ikad … od značajnijih stvari treba spomenuti da se na piciginu pojavio i američki marinac, inače moj rođo Petar Krešimir Vanjak … i isto tako se mora reći da se nije proslavija 🤣🤣🤣. Valjda bi lakše lopticu pogodija s M-16 nego svojin dlanom 🤣🤣🤣.

Eh da … na 7. memorijalu smo se bili pošteno razbili … ako se dobro sjećam bilo je i ispadanja s broda (najprije ja na samom piciginu, a čini mi se da je kum Jure ljosnija kad smo na povratku pristajali), nekako mi je u sjećanju i da sam jedno uru vrimena najprije u autu malo odmorio prije nego što sam krenuo doma, i tako … bilo je legendarno!!!

Pa možda nije ni čudo da je idući, 8. Memorijalni picigin bio nešto suzdržaniji događaj 🤣🤣🤣.

Core ekipa – Kruško, Lucho, kum Jure i ja. I muška ljubav ❤❤❤.

Znan da je bilo pakleno vruće (ergo, “suncobran”), i znam da smo se tada špricali vodom ka’ dvojica najvećih gejčina 🤣🤣🤣.

Deveti picigin je opet ispao popriličan kaos, i ako se dobro sjećam, to je jedini na kojem nije bilo vrenda Kruška! 😥😥😥.

“Pa kako bez kapetana, Zvone”?

A eee, to je zato što nismo išli gliserom, već smo na picigin, i to put Barotula, krenuli sa Strujinom Lily ❤. Što je ispalo svakako s obzirom da smo se do Barotula s Lily truckali dobrih uru i po, tijekom kojeg vremena smo se uspili na brodu pošteno i prežderati i prenapiti … a opet, to je bija Barotul … plitko, i SAVRŠENO ZA PICIGIN.

Lucho je na tom piciginu uslikao preko dvi iljade slika (2.000!), i ja sam sutradan pola dana birao tristo (300!) najboljih. Tako da s ovog picigina imamo fenomenalnu galeriju kako u stvari i igramo picigin … kome se da gledati.

Eh da, skoro zaboravih napomenuti … pri kraju picigina se na Barotulu pojavija i Krsto Maćo ❤❤❤.

Po starom dobrom običaju, nakon razbijanja na devetom piciginu, 10. Memorijalni smo opet odradili zericu lakše 🤣. Najvažnija stvar je bila da vrend Kruško nije zakaza’.

11. Memorijalni picigin je pak zadnji kojeg smo održali na staroj, odnosno originalnoj lokaciji (sukošanskim Bačvicama, iliti kako smo mi to znali zvati na “zemuničkoj plaži”). Značajan i po uvodu koji sam odradio sa svojim malim slatkišima, i kako se kaže u postu “za budućnost picigina nema straha” ❤.

Također, 11. Memorijalni picigin je značajan i po tome što je bio zadnji kojeg smo odigrali s našom originalnom lopticom za picigin, tzv. “Medom” ❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤

Naš Medo, jedan i jedini, loptica koju mi je Hrvoje poklonio prije više od 20 godina, loptica s kojom smo počeli igrati picigin još dok smo se vozili ne u gliseru već u Kruškovoj “kadi”, je konačno posustao 😥😥😥😥. Popustio mu je zračni ventil, počeo se puniti morem, i nije bilo druge nego primjereno ga umiroviti. Medu je zamijenio “Hulk”, i zamijenio ga je dostojanstveno.

12. Memorijalni picigin pak predstavlja točku početka renesanse našeg igranja picigina, jer smo konačno otkrili SAVRŠENO mjesto za igranje … plažu Mala Sabuša na Ugljanu ❤❤❤.

Savršeni plićak, idealna pozicija za vezati gliser u sjeni borova … i prvi put da je Krsto Maćo donija četrun 🤣🤣🤣❤. Problemi s gumom sve veći, pa je bilo i pumpanja na po kanala, povratak u kasnu uru jer nas je apsolutno zanilo … i dosta dobra fotogalerija sa samog picigina.

Sa 13. Memorijalnim piciginom je bilo povuci potegni jer … guma je bila u defektu 😥, vrendovi popravci nisu dali ploda jer joj je trebao kompletan remont, i tako je ove godine Memorijalni picigin bija ujedno i prvi. A gliser smo iznajmili od susjeda Ljuba ❤. Ka’ i uvik, vrend Kruško nije razočara’!

Eh da, to nije bilo sve!!! Misec i po dana prije, točnije 19.6. sam operirao desno rame i to je bilo povuci potegni hoću li moći igrati picigin. Naravno da nisam mogao gledati samo kako oni igraju pa sam im se priključio, pa mi deset minuta nisu tili baciti lopticu (a što su ti najbolji frendovi – misle na tvoje zdravlje ❤), dok ja nisam popizdija i reka da ću … napraviti nešto ludo … pa smo onda zaigrali malo i svi skupa.

Na 14. Memorijalnom piciginu prošle godine se opet okupila odlična ekipa, a ono što je ostalo u sjećanju je dobro polivanje dok smo jurili prema Sabuši (ovaj put u repariranoj i popravljenoj vrendovoj gumi). I povratak muške ljubavi ❤❤❤.

I konačno, zadnji, jubilarni 15. Memorijalni picigin, odigran prije tjedan dana … savršen.

• Picigin