Evo prave priče:
“Tamo negdje ranih 90-ih, sam vrlo rano naučila o ustašama i četnicima, silom prilika. Baka je bila Srpkinja rodom iz Vrhovina (selo 40km od Smiljana, s jednakim brojem srpsko-hrvatskih krvnih zrnaca kao Nikola Tesla). Nikad mi nije bilo jasno zašto mi je susjeda na Rabu rekla da treba crknuti moja baka Srpkinja, a Tesla je veliki hrvatski znanstvenik. De, odlučite se. Ugl, živjela dana u Srbiji nije, ali je bila potomak Budisavljevića. Enivejz, onda je inercijom jelte njezina kćer, rođena Zagrepčanka, postala Srpkinja, iako je imala hrvatsku narodnost, ali svako zrnce se brojalo. To je bilo skroz zgodno mom ocu, rođenom Dubrovčaninu, kad su se razveli i rat započeli, dan danas znam napamet cijelu “Evo zore, evo dana” (tada 6 godina) i “Ustani bane”. Ah da, onda sam saznala i za taj neki pojam “dijete miješanog braka”. Ono, zvuči kao neka dijagnoza. Zašto moja majka govori “onaj tvoj otac ustaša”. Pa to je tata.
Enivejz, vratimo se na 40.-e godine prošlog stoljeća, radnja Vrhovine. Baka je pričala da je njezin otac imao neki mlin, što ih je činilo dobrostojećim seljanima, ali i super metom za rokanje. Ona je s 13, a zatim 15 godina, ostala bez oba roditelja i s (čini mi se 17) završila u partizanima, silom prilika. Slabije se sjećam tih priča pa oprostite na netočnosti. Sjećam se da je tjednima provela u šumi spavajući u borbi za vlastiti život i teritorij Hrvatske od sila Osovine, što mi je tada zvučalo kao “wooow baka”, a iz današnje perspektive mogu samo zamisliti što je mlada djevojka prolazila sama okružena vojnicima, bez obiteljske podrške. O tim stvarima nije nikad pričala. Pričala je samo o zajedništvu i borbi za život i bolje sutra, koje joj je nametnuto, nitko ju nije pitao.
Kasnije je završila ETF (današnji FER), kao jedna od prvih žena i bila jedna badass baka partizanka.
Što me baka partizanka učila?
Da su svi ljudi ravnopravni. Da nikad ne smijem mrziti nikoga s obzirom na religiju, nacionalnost ili rasu. Da postoje samo dobri i loši ljudi. Da moram biti neovisna žena i ne ovisiti o drugima. Da mi brak nije karta za samostalnost nego obrazovanje. Da moram opraštati ljudima. Da moram uvijek govoriti istinu. Raditi pošteno. I uvijek pomagati ljudima.
I onda je došlo doba rock and roll-a, hrvatskog zajedništva, hrvatska nogometna bronca, o’šo Tuđman, a s tim i ta njegova ideologija krvnih zrnaca. Ne sjećam se crnih majica kad smo slavili golove Šukera, to je sve ostalo tamo u nekom dalekom djetinjtvu.
I sad se opet uvlači neki mrak u ljude, čitam ove komentare po portalima, tifusari (ke), možemovci, woke-leftardi, Pavelić osloboditelj, okupacija RH 45.-e, what? I opet ta nelagoda da pričam o svojoj super baki, jesam li sad opet dijete miješanog braka i ono opravdavanje da me se manje mrzi “eee ali otac mi je Dubrovčanin”, aa onda ok, oni su bili pod okupacijom, možeš proći.
U Kalinom razredu se crtaju kukasti križevi, nose grbovi s prvim bijelim poljem i pjeva Erika pod odmorima, dok paralelno imaju 2 iz povijesti. Znaju li oni što pjevaju? Nemaju pojma. Jer je to sad in. I kul.
Pa evo, možda zadnji vlak da napišem, bez da mi itko pokuca na vrata u 2 ujutro – moja baka partizanka je bila zakon, borac za slobodu, pravdu i ljubav i cijeli život je živjela pod tim načelima. Ponosna sam što sam ju poznavala. SFSN.
I, je li Tesla i dalje Hrvat? I braćo, tko nas zavadi?
Ps. Molim da me zaobiđu mrzitelji bilo kakve vrste, ovo je status o slobodi i toleranciji.”