Naslov je naravno clickbait, ali je u stvari sasvim u skladu s točnošću “modernih novinarskih standarda” – znači, točan jedno 20% 😂.
Priča počinje jučer popodne kad se Lu zajedno s Veronikom vratila s kupanja i rekla mi: “Eee tata, znaš na koga smo naletile na plaži? Na Vrač i Vojsku! (Tea Vračević i Renata Pazarac, op.a. – Tea Vračević je standardna hrvatska A reprezentativka koja igra u austrijskom St. Poltenu, a Renata je bivša igračica Agrama i Dinama, trenutno u ŽNK Sigetu)”
A meni sto iljada upitnika iznad glave – “Pa oooodakle one u Sukošanu????”
Nisu se upitnici stigli na rasplinuti, a Lu je nastavila: “Znaš, dogovorili smo nogomet na Sportskom centru u 8. Idemo ja, Veronika i Tin”.
“Oćeš i ti s nama?”
Ja????
15 godina nisan igra nogomet, a pet godina nisam ozbiljno ni potrča’ … da oću li – jasno da oću! 💪💪💪
LEEEEEEEEEEEEMBAAAAAAAAAAA.
I tako smo se lipo spremili u 8 i krenuli na Sportski.
Prilazeći Sportskom centru dok prolazimo kraj vrtića, ja vidim nitko ne igra i pomislim prva liga. A onda pomislim i kako je to žalosno da u nedilju predvečer niko ne koristi tu blagodat odličnog malonogometnog terena u centru sela 🙄.
No, ulazeći na Sportski, iznenađenje … ekipa je taman u poluvremenu i odmara na tribinama!
Dogovor je brzo pao – mi ćemo se prebaciti na susjedno košarkaško igralište (prazno 🙄, ali mi je drago bilo viditi starog Vencija koji se došetao viditi “ima li koga” – ako mi dođe nakon sto godina zaigrati i malo košarke, on je uvik pouzdano tamo na terenu predvečer 💪❤️), i mi ćemo im dati 20ak minuta da završe, pa ćemo odigrati zajedno.
Na košarkaškom terenu smo nas šest zaigrali preko cijelog terena (😮😮😮), koristeći konstrukciju koševa kao golove – Vrač, Vojska i Veronika protiv Luane, mene i Tina.
Neočekivano, mi smo pobijedili 3 : 1 😮💪. Čak sam i da’ gol 😎.
A onda nas je ekipa zovnula da su oni završili i da možemo odigrati jednu zajedno, pri čemu smo počinili veliku grešku odmah u početku – dogovorili smo 5 + 1, nas je točno 6, a njih DESET 🤣 – ergo, mi bez zamjene, a oni se mijenjaju svakih par minuta.
Ali … u prvih 20 minuta, dok smo svi još imali snage to je bilo ekstra!
Dečki su poveli 2 : 0, s dva lipo izrađena gola, ali onda je Lu finom solo akcijom smanjila na 2 : 1, a onda je i baaatiiicaaaa zabio za izjednačenje na 2 : 2. Dvi minute nakon što je zabila Lu!
Funny thing, nakon njenog gola sam rezervnoj ekipi na tribinama rekao “sad gledajte kako će batica zabiti” 🤣🤣🤣💪 … and batica has delivered 😎 (nisam ja ko Karl Malone da “ne isporučujem nedjeljom”).
Iako, ako ćemo pravo, po današnjim pravilima bi se to pisalo kao autogol, jer sam ja s lijevog krila centrirao u sredinu i lopta se od noge suparničkog igrača odbila u gol 🤣.
Ali … onda nas je polako umor počeo svladavati, pa smo malo igrali i 4 + 1 dok se Vojska pošla malo odmoriti, pa opet 5 + 1 … pa onda opet 4 + 1 zato što sam ja morao malo odmoriti, jer … ošla zadnja loža 😮🙄🤣.
“A ŠTO SI TI MISLIJA ZVONEEEE” 🤔.
Nakon 15 godina uletiti full force na teren, šprintati uru vrimena gori doli, i izaći “u jednom komadu”?
A ne moreee to tako malac!
No, dobra je stvar što sam istegnuće skužio u prvom koraku šprinta kad se desilo, odmah stao, i izašao s terena, pa ajmo reći da se nadam da će najgora posljedica biti to što se sinoć cilu noć nisan moga’ namistiti da spavam kako triba 🤣.
Uglavnom, službeni okršaj je završio pobjedom momaka 6 : 3 … ali, to je bilo najmanje bitno.
Ono što moram reći, i što je suštinski razlog ovog posta je da su dečki bili PRVA LIGA! ❤️❤️❤️
Svi oko dvadesetak godina, u igri ekstra, ali EKSTRA korektni, meni nepoznati … osim jednog … malac s majicom Texasa s brojem 10 … i cilo vrime dok ga gledam kako igra mislin se … ma on je meni nekako poznat!
Pitan ga na kraju … “Čiji si ti” … a on će meni “Ja san Dakijev sin” 😮🤣❤️.
A MAAAAALAAAAC!!! Pa isti!!!
Jebenti sveeeee … pa nije nemoguće da je zadnja ozbiljna, čitaj kompetitivna, nogometna utakmica koju sam u životu odigrao bio okršaj Kasijana i Texasa prije 20+ godina u finalu sukošanskog lokalnog malonogometnog turnira, za nas je igrao Robi Grdović, Leo, Laki, Gogo, a s druge strane Daki, Božo, Ramić i ekipa ❤️.
Izgubili smo na penale, ja sam promašio prvi (i to je tema za ozbiljan post o tome koliko je samopouzdanje, ako ga NE prati pripadna kvaliteta u stvari pogubno!) i bilo je tada teško gledati slavlje Texasa … al’ danas su to najdraže uspomene.
I eto, da sam odigra po ure ozbiljnog (ok, relativno ozbiljnog) nogometa s Dakijevim sinom … ja zadovoljan.
A zadovoljni su bili SVI i bilo je to jedno doista čudesno iskustvo.
Zajednička slika na kraju.
Naša ekipa: bivši body-bilder, tri ozbiljne nogometašice i dvoje kickboxera 💪.
Kraljice majstorice ❤️❤️❤️.
Sad je u procesu dogovor za revanš sutra (ako Luana uspije dovabiti još bar dvi kolegice iz WU-19 repke iz Zadra 😎.