Dvadeset godina bez našeg Buce 💔, i naš dvadeseti Memorijalni picigin u njegovo sjećanje ❤️.
Zar je već toliko prošlo? Di su pobigle te godine?
Nisu nigdi pobigle – eno ih sve popisane na tagu Memorijalni picigin ovdje na blogu – svih devetnaest picigina, od prvog dooobrooog, drugog bogovskog, sedmog “nesportskog” 😂, devetog na Barotulu sa Strujinim brodom, pa sve do 18-tog velebnog i prošlogodišnjeg na kojem su cure pocipale ❤️.
Dvadeset godina održavanja tradicije sukošanskog picigina Buci u čast.
Osnovali smo i Picigin klub Buco, prošle godine osvojili i prvo mjesto na 3. Picigin turniru u Neviđanima, trudeći se cijelo vrijeme živjeti bit picigina, onako kako je to Hrvoje najbolje opisao:
Sa sukošanskog škvera gumenjakon u valove od meštrala pa do mista na pučini di se vidi cila plaža. Podiže se tenda, pali se glazba, pivica je propisno odlađena. Gledamo tu divotu i pričamo o tome kako će sve to izgledati za deset-dvadeset godina.
Nismo tu radi priče, pali se makina, kuštivamo u valu… Uvjeti su idealni. More taman do ispod kolina. Loptica mora biti plastična, najbolje malo prazna, promjera oko 9 cm. Najbolje je u tri, ako se svi bacaju ka’ sikire. Vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču. Ako ti još vrati na paradu…
U zadnje vrime često čitam kako više u sportu ne vridi ona Coubertinova: „važno je sudjelovati“. Ili kako su, nedaj Bože, neki sportovi poput nogometa moderan oblik vođenja rata. Kod piciginaša je puno jednostavnije. Svi igraju, svi dobijaju. Čisti gušt. PICIGIN!!!
I točno tako smo odradili 20-ti Memorijalni picigin!
U posvemašnjoj milini u uvali Male Sabuše smo uživali u piciginu, kuvali na najjače, pivalo se i smijalo sve do zalaska sunca.
Bilo nas je puno, pa smo išli sa škvera s dva glisera, ponajviše zahvaljujući Ljubi Zriliću koji nam je takoreći poklonio na korištenje komfornog Zephyra (fala Ljubo ❤️), dok je treća ekipa krenula s marine u Marijanovom brodu.
Dečkima na gumi je bilo malo živahno.
A mi smo kod Gospe od Sniga skupili Vedranu i šibali na najjače.
Po dolasku je vrend Kruško nesmotreno brzinski gurnuo svoju gumu u plićak, pa je omladina morala prenositi “suštinske zalihe” (u kesi su muffini i palačinke Jurine punice 🤗).
Jedna zajednička za početak.
I odmah se krenulo igrati.
A dečki su odmah krenuli oštro.
Ja sam odmah na početku odradio malo fotografskih dužnosti. Iako, ne baš previše dobro s obzirom da sam slikao izdaleka, s glisera.
Prvi odmor.
I još jedna zajednička.
A onda opet picigin.
Vrend je diga’ drona i napravio nekoliko odličnih slika.
Čudesan kadar naše najdraže vale ❤️.
Pauza nakon druge runde.
I za kraj picigin dijela, mano-a-mano … Jure vs. Toni.
U osam i kvarat je došlo vrime za polako krenuti doma.
Kod Gospe od Sniga smo ostavili našu “kraljicu picigina” Vedranu.
I u narančastom sjaju već zalazećeg sunca polako otplovili do Sukošana.
A kad smo već vezali brodove, iskrcali se i da ćemo svi polako doma, nevjerojatno otkriće – ne da nismo poili, nego nismo ni pogledali palačinke Jurine punice!!! Muffini su bili toliko dobri, da smo na palačinke zaboravili. No bez straha, nisu propale – odnijeli smo ih sa sobom sutradan na prvi dan turnira u Neviđanima i planule su za 15 minuta 😂😎.
Čudesan dan … i čudesan picigin.
Odnosno, preciznije bi bilo reći – čudesno uživanje u piciginu 🤗.
Od četiri ure što smo bili na Sabuši, barem dvi i po ure sam igrao picigin, a pred kraj sam ušao u onu pravu plutajuću picigin nirvanu, koja uvijek dolazi kad je sunce već zašlo i nikome ne ide u oči, kad su temperatura i mora i zraka savršeni … i kad se samo igranje picigina stapa s čudesnim okruženjem borova, mocira i mora povezujući te s prirodom na onoj bazičnoj razini, dok se mozak kupa u poplavi serotonina i šapuće “ovo je život”.